Ljubav je prevashodnost?
Ono što se u uređenim državama rešava izborom, reizborom, opozivom… kod nas se rešava neprekidnom anketom. Da li više volimo ovu ili prethodnu vlast, predsednika ili premijera…
Ono što se u uređenim državama rešava izborom, reizborom, opozivom… kod nas se rešava neprekidnom anketom. Da li više volimo ovu ili prethodnu vlast, predsednika ili premijera…
Hoće li se odustati od gonjenja ombudsmana sada kada je ministar policije rekao da nema osnova za pokretanje istrage ili će ga tabloidi i dalje goniti po službenoj dužnosti.
Gotovo da nismo ni primetili kada se završio proces privatizacije. Ali ne one o kojoj godinama slušamo, nego one koja ni u tranziciji ne bi smela da se dešava. Privatizacije javnih poslova i funkcija.
Ima li ičega nelogičnog u tome da kada nekoga uhvatite u laži, sledeći put budete sumnjičavi prema toj osobi? A kad je u pitanju vlast, onda to ne samo da je nelogično nego je i nedopustivo.
Kako smo došli do toga da je nekako nekorektno nazvati naše ljude imenom nacije? Pa tako što hulje i nitkovi godinama prisvajaju i podređuju sebi neke reči i izvrgavaju ih ruglu.
Vlast, zaštićena kao beli medved, gleda iz crnih limuzina i ne bi za nas dala ni crno ispod nokta. To što mi to zaboravimo je samo privremeno – dok nam se opet ne obistine najcrnje slutnje.
Ostaje nam da kao u ikone gledamo u plakate sa premijerovim likom i čekamo da vidimo šta će se sa njima desiti. Ako neki proplače, možemo da organizujemo crkvene procesije, što je dušu dalo za turizam.
Predstoje nam dani žalosti zbog tragične države, ako se ispostavi da je do nesreće doveo gubitak mere u promovisanju vlasti (što se već dogodilo u medijima koji su objavili da je helikopter dovezao bebu).
Ova vlast poštuje procedure i sve radi transparentno (ne znam šta vam je tu smešno?), pa bi uskoro mogla da raspiše i javni tender za nabavku novog naroda, a bogami i nekih novih nacionalnih manjina.
Nadežda Milenković je prva žena dobitnica nagrade za životno delo UEPS-a (Udruženja za tržišne komunikacije Srbije).
Neprikosnoveni vođa države, poznat po tome što javno proziva novinare i naziva ih pogrdnim imenima, ima običaj da u svom obraćanju naciji poimence navodi sve koji su ga kritikovali…
Premijer na svoje ekskurzije vodi povremeno i ministre (jer novinari izveštavaju kome od njih je premijer zabranio da se zevzeči u avionu), samo nas ne vodi. Valjda da ga ne brukamo pred ljudima.
Medved diskutabilnog imena (Knindža!) je izašao iz pećine, medvedica (sasvim obična Goca) nije. Čime smo dobili verovatno najtačniju vremensku prognozu: zima će biti kratka osim ako ne bude duga.
Kako nas je Danas izvestio, a kako je njih izvestila Vlada – Evropska unija i Ujedinjeni arapski emirati plaćaju kurseve na kojima se naša vlast obučava da bude bolja u odnosima sa javnošću.
Premijer, za kojeg bi neupućeni mogli da pomisle da je naš najzaposleniji talk-show voditelj, u jednoj od svojih emisija se požalio da mu nije bogougodno što ga podržavaju samo Pink i Informer.
Ako je verovati vlastima, ova vlast se kritikuje za pare, a hvali za džabe. Ne u smislu: džabe ste krečili, nego: krečenje je besplatno. Mada pogodba može da bude i: ruke vaše, materijal naš.
Glavni urednik provladinog glasila se izvinio što su te novine, koje inače obiluju pornografskim sadržajima svake vrste, objavile i neke fotografije – iz pravog pornografskog filma.
Kad utvrdimo da među žrtvama nema naših, kao što ih nije bilo u pariskom masakru, prelazimo na sledeće bitno pitanje. Da smo mi oni, odnosno da su oni mi – da li bi njima bilo žao nas?
Ako ste se i vi polakomili pa naivno pristali da uđete u 2015. godinu, znajte da ćete je konzumirati na sopstvenu odgovornost.
Željko Mitrović je morao da potegne čak na mali, državni Studio B, samo da bi nam objasnio zašto narodni poslanik Zoran Živković ne može da gostuje na TV Pinku.
Drugačije su markice u gornjem uglu ekrana, drugi su spikeri i drugi voditelji, nema ni onog pretećeg čoveka sa hemijskom olovkom, ali se metodi na velika vrata vraćaju na male ekrane.
Možemo se tešiti time da ova vlast bar nije krenula stopama turske vlasti koja uveliko hapsi novinare, producente, direktore medija zbog navodnog kovanja zavere protiv vlasti.
Već smo navikli na propise kojima se nešto zabranjuje umesto onih kojima nam se nešto obezbeđuje. Negde se uvode pešačke staze za one koji neprekidno bulje u mobilni, a kod nas zabrana telefoniranja dok se prelazi ulica.
Vulin se toliko naljutio na nevladin sektor da je svih dva miliona evra u inat poklonio novoosnovanoj vladinoj organizaciji za lečenje retkih bolesti dece. Ministar je buntovno naglasio da postupa ”kao čovek, a ne kao ministar”.
Once upon a time, Serbia was a place where good and bad people were equally distributed all over the country. Now the good people live only in the ruling party.
Nekada su u Srbiji živeli i dobri i loši ljudi. I bili su manje-više ravnomerno raspoređeni po strankama, profesijama, gradovima… Sada dobri ljudi žive samo u vladajućoj stranci.
Možda je problem u tome što mi sve svoje čuđenje potrošimo na stvari za koje nam drugi kažu da su za čuđenje. Čudili smo se dronu, pa albanskom premijeru, pa puštanju Šešelja…
Na istom tom aerodromu, već koliko danas i sutra biće dočekani i neki drugi, takođe zapaženi, mada ne i toliko poželjni gosti. Prvi će biti albanski premijer, a drugi – srpski vojvoda (onaj iz Haga, onaj iz Bajčetine tamo nije ni odlazio).
VIDEO i transkript, govore Vesna Pešić, Nadežda Milenković i Sofija Mandić.
Ako je zabrana pušenja u javnim prostorijama uvedena da bi se nepušači zaštitili od duvanskog dima, zašto se ne sme pušiti na ulici? Da ne trujemo golubove? Jer će se njima prehranjivati penzioneri?
Kad pogledate koje mere vlast preduzima da bi nam svima bilo bolje, stiče se utisak da joj je među onih nekoliko stotina hiljada savetnika – glavni savetnik Nada Macura, zaštitno lice Hitne pomoći.
Po svečanoj loži šetkala se familija državnih zvaničnika. Osim ”predsedničkog para”, mogli smo da vidimo i ”predsedničke unuke i sinove”, kao i ”premijerskog brata i sina”.