Karlovac, Karlobag, Atina, Budimpešta
Naša vlast se ponaša kao da neće raspisati izbore u republici, nego u – regionu. Na kojima će objaviti proširenje Velike Srbije na jug i sever pod mandatom našeg premijera.
Naša vlast se ponaša kao da neće raspisati izbore u republici, nego u – regionu. Na kojima će objaviti proširenje Velike Srbije na jug i sever pod mandatom našeg premijera.
Takmičenje je ozvaničeno kada je hrvatski premijer najavio da će se izbeglice u njegovoj zemlji sigurno bolje provesti nego u Srbiji, koja se do tada takmičila samo sa Makedonijom i Mađarskom.
Da nije izbeglica, vesti bi stvarno bile samo veliki zbornik izjava. Ko je za koga šta rekao, ko je kome odgovorio, šta je ko rekao povodom nečega što je neko izjavio…
Napredni kurs za lidere početnike. Prva lekcija: Morate sanjati velike snove. Veliki san ne mora obavezno biti Velika Srbija, mada nije zabranjeno da počnete baš od tog sna.
Najavljuju nam se vanredni parlamentarni izbori koji će, ako se raspišu i treći put za tri godine, postati gotovo redovna godišnja manifestacija, nešto kao Gitarijada i Slaninijada.
Već prvih dana izbeglištva iz ”ratom zahvaćene” zemlje, počela je da me opseda jedna pesma (opseda me i sada, ne samo zbog Arsenovog odlaska niti zbog reke izbeglica, već zbog pasjeg života).
Pošto nam premijer već tri godine priča koliko mnogo radi, najzad se neko setio da to i dokaže. Ne poligrafom, nego dokumentarnom emisijom. I ne na državnoj, nego na privatnoj TV Prva.
Hrvatsku smo porazili tri puta u tri dana. Proslavu tih pobeda smo odložili zbog Dana žalosti, ali sada, kada je prošao, možemo da – nastavimo sa danima patetike.
Nova reklama za Lav pivo je kao da ju je pravila ova vlast. Tačno nas tako vide. I tačno to misle o nama. I tačno nam to rade.
Sudeći po stavovima onih koji bi grčku krizu rešili kao i hrast, pragreh nije to što su Eva i Adam jeli sa drveta spoznaje, već što je Isus proterao lihvare iz hrama.
Domaće vesti su se svele na retvitovanje premijerovih izjava. Ovonedeljna vruća tema je – njegova briga za stabilnost regiona. Čekajte, kako je to domaća tema? Pa o tome vam i govorim.
Mi čekamo da ceo svet oda priznanje našim žrtvama, pa ćemo onda i mi njihovima. Videli smo šta se desi kad odajemo poštu tuđim žrtvama. Kamenuju nam premijera.
Uporedo sa svađalačkom inicijativom da novine štampane ćirilicom ne plaćaju PDV i nasilničkom akcijom skidanja latinice sa KCB-a, sprovodi se i inicijativa za ćirilizaciju proizvoda i reklama.
Zbijmo redove, centralizujmo vlast… U suprotnom, neće nas ostati ni za beogradski pašaluk, ma ni za krug dvojke, more ni za onu jednu šljivu.
Da nije bilo najave mađarske vlasti da će podići ogradu duž granice, ne bismo ni obratili pažnju na imigrante. Ne zato što ih nema po našim parkovima i stanicama nego zato što nam nisu bitni.
Ako mislite da crkva sa istim žarom kao Teslu traži da preuzme i Tucovića sa Slavije – varate se, jer taj grob nikom ništa ne znači, kao ni borba za radnička prava koju simbolizuje.
Kako je moguće da za jedan konkretan zločin budemo krivi ”mi koji smo ubili braću Bitići”? Koji ”mi”? ”Mi” kao narod, ”mi” kao država ili možda ”mi koji smo i tada bili u vlasti”?
To što mi mislimo da nam u našem životu loše ide, nije važno u poređenju sa državom kojoj dobro, čak istorijski dobro ide, pa zato nije opravdano da toliko kukamo.
Premijer je gostovao u emisiji na B92 u kojoj su mu četiri novinara postavljala pitanja i uspeo da svako iskoristi da priča samo ono što mu ide u prilog, a da ga novinari nijednom ne prekinu.
Nemoj sada, vidiš da vozim; nemoj sada, vidiš da mi se spava; nemoj sada, čuće nas deca… Istina je da nikada nije zgodno vreme za demokratiju i istina je da uvek negde gori neki Hilandar.
U goropađenju naravno prednjači premijer. Poslednji put se razgoropadio kada nas je obavestio da, po običaju, nešto ne da. Ovoga puta nije bilo reči o tome da ne da nekoga iz kabineta, već nešto na Kosovu.
Ono što se u uređenim državama rešava izborom, reizborom, opozivom… kod nas se rešava neprekidnom anketom. Da li više volimo ovu ili prethodnu vlast, predsednika ili premijera…
Hoće li se odustati od gonjenja ombudsmana sada kada je ministar policije rekao da nema osnova za pokretanje istrage ili će ga tabloidi i dalje goniti po službenoj dužnosti.
Gotovo da nismo ni primetili kada se završio proces privatizacije. Ali ne one o kojoj godinama slušamo, nego one koja ni u tranziciji ne bi smela da se dešava. Privatizacije javnih poslova i funkcija.
Ima li ičega nelogičnog u tome da kada nekoga uhvatite u laži, sledeći put budete sumnjičavi prema toj osobi? A kad je u pitanju vlast, onda to ne samo da je nelogično nego je i nedopustivo.
Kako smo došli do toga da je nekako nekorektno nazvati naše ljude imenom nacije? Pa tako što hulje i nitkovi godinama prisvajaju i podređuju sebi neke reči i izvrgavaju ih ruglu.
Vlast, zaštićena kao beli medved, gleda iz crnih limuzina i ne bi za nas dala ni crno ispod nokta. To što mi to zaboravimo je samo privremeno – dok nam se opet ne obistine najcrnje slutnje.
Ostaje nam da kao u ikone gledamo u plakate sa premijerovim likom i čekamo da vidimo šta će se sa njima desiti. Ako neki proplače, možemo da organizujemo crkvene procesije, što je dušu dalo za turizam.
Predstoje nam dani žalosti zbog tragične države, ako se ispostavi da je do nesreće doveo gubitak mere u promovisanju vlasti (što se već dogodilo u medijima koji su objavili da je helikopter dovezao bebu).
Ova vlast poštuje procedure i sve radi transparentno (ne znam šta vam je tu smešno?), pa bi uskoro mogla da raspiše i javni tender za nabavku novog naroda, a bogami i nekih novih nacionalnih manjina.
Nadežda Milenković je prva žena dobitnica nagrade za životno delo UEPS-a (Udruženja za tržišne komunikacije Srbije).
Neprikosnoveni vođa države, poznat po tome što javno proziva novinare i naziva ih pogrdnim imenima, ima običaj da u svom obraćanju naciji poimence navodi sve koji su ga kritikovali…