Politički realizam Kosovskog zaveta
Patrijarh Porfirije se tokom cele prošle nedelje branio od dela opozicije i javnosti koji je očekivao da SPC podrži ocenu da politika Aleksandra Vučića predstavlja postepenu predaju Kosova.
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Patrijarh Porfirije se tokom cele prošle nedelje branio od dela opozicije i javnosti koji je očekivao da SPC podrži ocenu da politika Aleksandra Vučića predstavlja postepenu predaju Kosova.
Njih trojica, četvorica razrešili su teritorijalni spor. Dobar dan – dobar dan. Je l bilo dosta – bilo je. Da se dogovorimo – hajde. Je l može Kosovo da bude država – može. Doviđenja – doviđenja.
Posle predavanja mi priđu studenti i pitaju me šta stvarno mislim o Planu. Ex abrupto im odgovorim da mislim da je najbolje da je čovek zdrav. Studenti, vaspitani, očekuju da im kažem još nešto.
Ponedeljak je pao u zaborav. Tamo ga je već u utorak gurnuo lično Vučić. Ali šta je sa ostalima koji su ponedeljak najavljivali kao istorijski dan. Pri tom ne mislim na domaću opoziciju…
N1 – Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji.
Moj je utisak da se sinoć u Briselu ništa nije dogodilo i da su zbog toga svi srećni, i Kurti, i Vučić, i Borell, i Hill, i… ko god.
Grupa građana prekrečila je grafit „Kad se vojska na Kosovo vrati“ ispisan na zidu dečjeg igrališta na Slaviji. Potražio sam autora ovog deseterca i otkrio da je to mitropolit Amfilohije.
Da li će prihvatiti Predlog kao privremeni dogovor, bez konačnog rešenja koje je odloženo za 2030? Da li će se opredeliti za zapad ili ostati da sedi na dve stolice?
Glavno pitanje sukoba na desnici između autokrate Vučića i desnih ekstremista je u dilemi da li je Vučić autentični lider antidemokratske, antievropske i zavetne države srpskog naroda ili nije.
Evo nas na klizavom terenu. Ponovo je u opticaju pokušaj atentata. Na Vučića, naravno. Pronađena je (opet) i puška sa optičkim nišanom. Prestao sam da brojim te pokušaje atentata…
Mali, veliki ljudi – Depeše Milana Rakića iz Prištine pokazuju pravu istoriju iza velikih sinteza koje od istorije vide samo nacionalne međe, karabine, redenike i vojnu muziku.
Moja odluka da sebi upropastim jučerašnji dan bila je donekle iznuđena. Ništa novo niti dobro nije moglo da se očekuje u tzv. narodnoj skupštini. U stvari, nimalo me nije zanimala rasprava o Kosovu.
U kontrastu sa huliganskim ispadima u srbijanskoj skupštini, istraživanje u kojem učestvujem ukazuje na dobre odnose između Albanaca i Srba na Kosovu.
Vučić viče u mikrofon ne dam Kosovo, opozicija mu odgovara: ne damo Kosovo. Vučić kaže ništa nećemo potpisati, opozicija kaže: ništa ne sme da se potpiše. Samo što to nije opozicija.
Istog dana kada je primio zapadni ultimatum, na praznik Svetog Jovana Krstitelja, Vučić je sa nekolicinom režimskih prvaka posetio patrijaršiju kako bi prisustvovao krsnoj slavi patrijarha Porfirija.
Barem od 2012. svaka kriza na Kosovu kreira se da bi se pažnja odvukla od važnijih stvari. Tzv. kosovski teatar brutalnosti zamišljen je kao zamena za stvarni život. Neka vrsta mega rijalitija.
Kosovo 2.0 – Gde su Srbija i Kosovo kada je reč o priznanju ratnih zločina? Ovo pitanje nametne se čim se izgovori „suočavanje sa prošlošću“.
Pokušaću da objasnim suštinu ovog predloga sa stanovišta međunarodnog prava. Moj cilj nije da bilo koga ubedim da Sporazum treba prihvatiti ili ne.
Ono što EU danas nudi Srbiji i ostalim ne-članicama sve je manje privlačno, pre svega zbog neizvesne ponude članstva. To znači da Evropskoj uniji ostaje samo motka. Šargarepe su potrošene.
Reč iz naslova je neologizam. Skovao ju je Vučić, možda baš sinoć, da označi zemlje za koje Kosovo još nije država. Sve druge su onda, tako ispada, priznavači. Ali tu reč on sinoć nije koristio.
Danas – Strane polaze od pretpostavke da nijedna ne može delovati u njeno ime. Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u međunarodnim organizacijama.
Dvojica kosovskih Srba koji su nosili badnjak ranjeni su iz vozila u pokretu. Jedan od njih je dečak od 11 godina. Objavljeno je njegovo ime, a onda smo videli i snimak dečaka u bolnici.
Vrhovni se malo sporio sa Radoičićem kome se osladilo gazdovanje barikadama. Pred vodećim umom komandir straže je popustio pa su se ljudi razišli, a Radoičić se vratio izgradnji Srbije.
Bila je ovo još jedna od gorih godina, jer u tom nizu od 2012. naovamo svaka naredna godina gora je od prethodne. Ne treba sumnjati, 2023. glatko će nastaviti niz. Ako se ne dogodi čudo.
U jednom intervjuu Albin Kurti je odnose između Kosova i Srbije predstavio kroz prizmu odbrambene kosovske demokratije i hegemone srbijanske autokratije, gde je posebno istakao ulogu SPC-a.
Evo, ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničega pametnijeg od barikada. Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina?
Zašto je Vučić napravio „užasnu situaciju“ vezanu za događaje na severu Kosova? Kako smo pre par dana čuli od premijerke Ane Brnabić, situacija je na ivici oružanog sukoba.
Pažljivo sam gledao i slušao. Vučić je sinoć došao na RTS da kaže da Srbija traži da vrati vojsku barem na sever, ako ne baš i na celu teritoriju Kosova. I odmah objasnio da od toga nema ništa.
Vlast koja gazi sve slobode nas ovde, zahteva slobodu za zastave na jezeru Gazivode. Ako je i predato Prištini, nema predaje za zastave čije je osnovno pravo da se vijore.
Nikada neću nogom koričiti u Tiranu – poručio je ljutito Vučić iz Tirane. Dobro, nije bilo tako. Vučić tek treba da stigne u Tiranu, da im tamo svima besno odbrusi kako nije hteo da dođe u Tiranu.
Vučić naprosto ne može da izgubi. To naravno nije tako zbog njegove visprenosti ili mudrosti ili neke druge super sposobnosti. To je tako zato što on i svoje poraze proglašava pobedama.