Draghijev izveštaj kao potvrda zalaska Evrope
Bivši predsednik Evropske centralne banke Mario Draghi kaže da ako Evropa ne preduzme određene korake, „izgubiće razlog za postojanje“.
Bivši predsednik Evropske centralne banke Mario Draghi kaže da ako Evropa ne preduzme određene korake, „izgubiće razlog za postojanje“.
Istočnoevropski nacionalizmi sebe uvek definišu kao „emancipatorske“ i „liberalne“ kada su suočeni sa jačom silom, a kada jednom dođu na vlast, ponašaju se imperijalno u odnosu na slabije.
Tekstovi nulte tolerancije prema ratu, oružju i nasilju kao takvom.
Trend u Evropi su demokratije u ćorsokaku: njima upravljaju kratkotrajne vlade ili tehnokratske administracije sa dovoljno glasova za privremeni opstanak, ali nedovoljnom podrškom za upravljanje.
Iz knjige: Vječiti lošiji položaj utkan je u predstavu o sebi i historijske mitove istočnoevropskih nacija. Istok sam sebe gura u zapećak. Za ponos mu je potreban zapadnjački uzor.
O novoj normalnosti Evrope: neprekidnoj reci izbeglica sa istoka i juga, koji bežeći od rata i bede stižu brodovima, kamionima i peške, u potrazi za boljim životom.
Iz arhive: Evropljanin je nefunkcionalni nacionalista. Evropa je književni konstrukt koga u životu održavaju romani i poezija, a ne nacije i vlade.
Iz knjige: I prije nego što je postao predsjednik, tokom svog kratkog premijerskog mandata 1999. Vladimir Putin jasno je dao do znanja da neće sjesti za sto u zapećku koji mu je namijenio Zapad.
Moguće je da u EU ima i pristojnih političara. Moguće je da samo Srbija nije imala sreće, da najgori evropski politički kadar dopadne baš njoj, bilo da je reč o litijumu ili Kosovu.
Vizija puta mira koji ujedinjenu Evropu vodi u prosperitet počela je da bledi i pre nego što je Rusija napala Ukrajinu. Ruska invazija je ubrzala transformaciju u nešto mnogo ružnije.
Predsednica Evropske komisije zatražila je još jedan mandat. Njena ponuda je mnogo konzervativnija, što predstavlja izazov za liberalne, zelene i socijaldemokratske snage Evrope.
U poslednjem talasu protesta novost je to što na ulice gradova Evrope pored demonstranata na koje smo navikli izlaze i neki novi. Na TV ekranima pratimo mobilizaciju zemljoradnika širom Evrope.
Delors i Schäuble se najviše pamte po tome koliko su se razlikovali: jedan je bio oličenje noćne more Margaret Thatcher, drugi je uterivao strah u kosti rastrošnim zemljama Evrope.
Lideri evropskih industrija tumače pretnje evropskih zvaničnika Kini kao izraz panike koja ih je obuzela kada su shvatili da Evropa gubi korak za tom zemljom u više ključnih oblasti.
Uoči poslednjeg samita, lideri EU su brinuli da će Orban staviti veto na pristupne pregovore sa Ukrajinom, ali ne i na paket pomoći za Kijev od 50 milijardi evra. Na kraju se desilo obrnuto.
Evropa se još nalazi u ekonomskom padu koji je počeo 2008, kada se Wall Street našao na ivici kliničke smrti. Bilo je u međuvremenu i perioda uzleta, ali to su bile epizode kratkog veka.
Uprkos tome što su na više načina bili nepošteni, ovi izbori bi mogli da zaustave i preokrenu potonuće Poljske u izborni autoritarizam kakav Viktor Orbán primenjuje u Mađarskoj.
Administracija SAD je bez najave odlučila da odobri velike unilateralne subvencije za svoje proizvođače. Prošla je cela godina, a odgovora Evropske unije još nema na vidiku.
Umor koji osećam dok razmišljam o evropskim izborima u junu sledeće godine nije posledica gubitka interesovanja za evropsku politiku, pa ni poraza koji sam doživeo na grčkim izborima.
Priprema se uredba koja će sa tržišta EU isključiti proizvode nastale prinudnim radom. Da li će Srbija biti rizično područje čiji će se izvoz naći pod posebnim režimom provere?
EU već godinama plaća milijarde surovim afričkim milicijama da zadrže migrante što dalje od Evrope. Sada se i Britanija sprema da uđe u ovu industriju kidnapovanja i zadržavanja.
Kuriri i vozači koji rade putem platformi nemaju opipljivog poslodavca, pa po zakonu pripadaju ili nedefinisanoj egzotičnoj kategoriji radnika ili nabeđenih samozaposlenih (koji to nisu).
U Briselu je proleće i EU je u zamahu. Njene lidere i institucije razbudio je rat u Ukrajini. „Rat nas je podsetio šta je u stvari Evropa“, govorili su mi ljudi tokom nedavne posete glavnom gradu EU.
Primanje tako velike zemlje koja je u ratu u EU izgleda gotovo nemoguće. Jedino što je neprihvatljivije od toga je da odbijete da je primite. Sve to zahteva preispitivanje čitavog evropskog projekta.
Izlaganje na skupu Evropskog saveta za inostrane odnose: Dugo nismo imali ukrajinsku politiku, već samo rusku. Sada smo otišli u drugu krajnost: imamo ukrajinsku politiku, a ukinuli smo rusku.
Ono što EU danas nudi Srbiji i ostalim ne-članicama sve je manje privlačno, pre svega zbog neizvesne ponude članstva. To znači da Evropskoj uniji ostaje samo motka. Šargarepe su potrošene.
Po pouzdanim procenama troškovi obnove Ukrajine iznosiće oko 1 bilion evra, što odgovara ukupnom budžetu EU za period 2021-27. i za 40% premašuje iznos fonda za oporavak od pandemije.
Ovako bi trebalo da glasi marketinški kredo multimedijalnog portala RT Balkan koji je pokrenula Russia Today najavljujući i dugoročni plan emitovanja svog programa na srpskom do 2024.
Suprotno raširenom mišljenju da se težište Unije iz Berlina i Pariza pomerilo na istok, Varšava i Budimpešta zapravo nemaju širu zajedničku viziju, osim iliberalizma unutar sopstvenih zemalja.
Jasno je o kakvim to „evropskim vrednostima“ koje „nisu isto što i vrednosti EU“ sanjaju ovdašnji ljotićevski propagandisti, nikolajevci i političko-pravoslavni fundamentalisti.
Verovatno je da će entuzijazam za proširenje uskoro opasti. Ukrajina i Moldavija mogle bi se naći u čistilištu u kom veći deo zapadnog Balkana boravi već gotovo dve decenije.