Koliko nam znače Grci?
Rezultati ankete sprovedene među nemačkim intelektualcima, političarima i preduzetnicima.
Rezultati ankete sprovedene među nemačkim intelektualcima, političarima i preduzetnicima.
Ljudi se pitaju koja kriza se dešava: kriza evra, duga, bankarska kriza, kriza poverenja, kapitalizma, ili – demokratije?
Otpisivanjem neodrživih potraživanja maskira se pranje novca, karijera i sudbina.
Dvogodišnja vladavina Jorgosa Papandreua zadala je smrtonosni udarac državnom uređenju građenom od pada vojne hunte 1974.
Najviše boli to što se Grci zabavljaju vidljivo bez velikog ulaganja novca, dok je za mnoge Evropljane platiti zabavu neodvojivo od zabave same: što više, to bolja zabava
Prilaz Ksenofontovoj baraki, izgubljenoj među poljima sa crnim lukom, glavnim proizvodom ovoga kraja – mnoga su napuštena, jer luk više ne pomaže preživljavanju – je dobar uvod u kulturu grčke sirotinje.
Grčku krizu treba sagledati kroz razorne efekte koje je vojna diktatura imala na čitavo društvo.
Nikada starije, Sredozemlje se nalazi pred promenama koje će mu možda vratiti nešto od dobrih vremena – mira, razmene, demokratije.
Kao važan vid izražavanja mišljenja naroda, ulični protesti i akcije računaju sa vidljivošću, koju garantuju mediji, sa saradnjom i konfliktom među insitucijama i demonstranata, i zbog svega toga predstavljaju specifičan oblik političke borbe koji je rodio dvadeseti vek.
Ispitivanje da li smo već postali Grci može da se obavi samo u Grčkoj. Od kraja zime do početka jeseni, stvari se se tako razvile, da poneki zaljučak može da se napravi, bar što se svakodnevice tiče, i stvari koje bez teškoća razumemo, tako da su paralele jednostavne.
Valja voditi računa o tome da mogućnost potpunog otpisa grčkih dugova nikako nije realistična.
Grčki narod će i dalje govoriti na ulici. Evropski krizni menadžment je isključivanje naroda iz političkog odlučivanja.
Biznis i finansije – Grčka je, dakle, ona domina od koje počinje nezaustavljivi efekat rušenja Evropske unije.
Evropa Grčku, u skladu sa svojim utemeljujućim mitom – siluje. Danas se to zove rješavanje dužničke krize.
Na prodaju su luke u Pireju i Solunu, 39 aerodroma, nacionalna pošta… Totalni rat bez upotrebe vojske.
Građani Grčke imaju ono što sociolozi nazivaju vrlo niskim „poreskim moralom“.
Ovu paralelu je prva povukla Evropska centralna banka (ECB) iz čistog sebičnog interesa.
Trenutno su u sukobu spremnost vlade da poštuje dužničke obaveze i nespremnost javnosti da ih preuzme.
Tržišta su, za sada, umirena. Nasilje u Atini se stišalo. Za ovo privremeno primirje u Grčkoj plaćena je visoka cena – i pri tom ne mislim samo na novac.
Ovo je reč koju ćete pročitati na transparentima pobunjenih Grka ovih dana: ona ne označava samo jednakost, već jednaku vrednost.
Šta je, dakle, grčki scenario? Pre svega konstantan rast spoljnog duga, koji je postao neodrživ. To je ono što se obično naziva krizom kursa.
Možda bi se na primeru grčke krize moglo razjasniti koje su prednosti i koji nedostaci novčane unije vezane za evro.
U godinama nakon svrgavanja vojne hunte, grčka politička klasa je gotovo uvek opravdavala, ako ne i veličala građansku neposlušnost, pa čak i onu nasilnu i destruktivnu.
Prvo veče u Atini proveo sam na trgu prekrivenom lišćem, gledajući mlade parove kako uživaju u hrani i piću i decu kako se igraju ispod stabala limuna.