Nismo razumeli
Kjučni politički račun bio je da je opravdano odustati od Jugoslavije da bi se ostvarila puna kontrola nad Kosovom. Jugoslavija kao način da se ostvare srpski interesi na Kosovu – to nije bilo dovoljno.
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Kjučni politički račun bio je da je opravdano odustati od Jugoslavije da bi se ostvarila puna kontrola nad Kosovom. Jugoslavija kao način da se ostvare srpski interesi na Kosovu – to nije bilo dovoljno.
Igrajući ulogu časnog i predanog borca za zajedničko dobro čiji se napori uprkos svemu završavaju porazom, on svojim podanicima poručuje – ja sam jedan od vas. I ja, baš kao i vi, ratujem protiv jačih neprijatelja…
Pobedila je dakle „Srbija plakanja, a ne Srbija koja pobeđuje“ – zaključiće Vučić. A onda će i poimence pobrojati rasplakanu Srbiju: „Sonja Biserko, Sava Janjić i Rada Trajković i oni koji su tobože najveći nacionalisti“.
Kada sledeći put poseti Kosovo, Vučić će objasniti šta je rekao ovaj put. A onda će u novoj poseti objasniti svoje objašnjenje. A njega će objasniti – kada bude ponovo došao na Kosovo… I tako u nedogled.
Novi magazin – Ne mogu da kažem da razumem gospodu Vučića i Dačića, pri čemu Dačić najavljuje međunarodnu konferenciju o Kosovu, drugi Dejton takoreći, o razgraničenju Srbije od Kosova.
Zašto je Vučić naišao na barikade baš tu i nije mogao da stigne do sela Banje u kome ima 300 srpskih kuća? To nije pakost iz Prištine. To mesto je u blizini Drenice.
Iznenada, a možda i ne, Vučić je u Kosovskoj Mitrovici ponovo sreo „druga do groba“, to jest iz armije. Ako je vrhovni smešten u vojsku 1988, to onda beše JNA. Čovek se zove Fikret Demiri i radi u vladi Kosova.
Ispalo je da plana nema. Oni koji su očekivali više ostali su kratkih rukava. Čuli smo uobičajenu vučićevsku demagogiju, koja onima koji vole close reading nešto govori ne o Kosovu već o samom Vučiću.
Posle opšte pometnje u medijima (čak je i Slagalica dva dana zaredom emitovala istu epizodu kviza), posle sati napetosti kao u mideru – saznali smo što i žena Markesovog pukovnika.
Moguće je da Srbija zarati zbog Vučića. Ako padne u ropstvo, a neprijateljske ga ruke metnu u okove, slavna srpska vojska će po cenu svih glava spasavati vrhovnog. To je strateška hipoteza…
Kako je samo napeto. Evo nam subote pred vratima, a mi ne znamo hoće li Vučić na put ili neće. Prvo je bilo da hoće, a sad je kao da – neće. Pale su i naredbe: bez komunikacije sa kosovskom policijom…
Sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova čini se sve izglednijim. Ovaj dogovor kao da uključuje i korekciju granica ili razmenu teritorija. Kakvi su izgledi za to?
Vlast je rešila da sruši snove (koje je sama podgrevala) o razgraničenju sa Kosovom. Predsednik nam nije rekao kakav je izveštaj o pregovorima sa Kosovom podneo direktoru Soros fondacije…
Razmena teritorija, na primer, sever Kosova za Preševsku dolinu i još dve opštine (Bujanovac i Medveđa), nije pojmljiva izvan tragičarske fantazmagorije. Ona nudi sakaćenje Srbije i trebljenje stanovništva.
Novi magazin – Mržnja je zlatna nit koja uništava šanse bilo anti-EU desnici – jer se ljudi pribojavaju izolacije – bilo nekoj proevropskoj političkoj opciji, koja se doživljava kao izdajnička.
U 2018. stiglo se konačno do – kako kaže Dačić – „istorijskog uspeha“ da se pregovara o otkidanju dela Kosova. „Uspehu“ je, iz ugla istoričara-amatera Dačića i Vučića, očito, dakle, prethodio epohalni neuspeh.
Korekcija granica podrazumeva da postoje i neispravne granice, inače izraz ne bi imao smisla. Šta su za osvedočene ratnohuškače i nacionaliste „ispravne granice“ nije teško zaključiti – to su etničke granice.
Novosti – Tucović je u knjizi ‘Srbija i Arbanija’ predvideo da će srpska zabluda oko Kosova trajati jedan vek; Srbija je, nažalost, pre dve godine odlučila da ukloni njegov spomenik.
Vlast traži da svi stanemo jedinstveno uz predsednika države iako on sam uporno govori da ne zna „rešenje za Kosovo“. On samo „želi da u istoriji ostane upisano da je pokušao da reši problem Kosova“.
Jedan pristup je a la Ćosić: teritorijalno razgraničenje. Drugi pristup je a la Memorandum: pravno razgraničenje. Trećeg nema, štagod o tome mislili građanisti, autošovinisti, drugosrbijanci i ostali izdajnici.
Vlast u terminima za vesti prikazuje filmove iz sopstvene produkcije, a gledaoci se kao publika na prvim bioskopskim projekcijama – bacaju pod sedište da ih ne pregazi voz koji ulazi u stanicu.
Razgraničenje je reč meseca u Srbiji. Vrhovnik stalno putuje za Brisel, dvaput se ljubi sa Mogerini, a pozdravi se i sa Tačijem – nekad preko one stvari, nekad ljubaznije, ali viđa ga češće nego svoju premijerku.
Između predstavnika SPC i vlasti učestale su nesuglasice u vezi sa pitanjem Kosova. Za razliku od prethodnih, sadašnji režim u Srbiji ne želi da uključi SPC u rešavanje tog važnog državnog pitanja.
Već se rasplamsala kritika programa Saveza za Srbiju i njegovih 30 tačaka. Čak i ako bismo iz očaja podržali ovo okupljanje, naša očekivanja moraju biti skromna.
To što nam ne treba još jedan stadion i još jedna patrijaršija vlast ne zanima. Ona samo želi da sada kada „svi Srbi znaju da su izgubili Kosovo“ namiri one koji bi zbog toga mogli da se pobune.
Režim ne krije svoje namere, a predsednik ponavlja da je Kosovo izgubljeno i da Srbija tamo ne kontroliše ni metar teritorije. Međutim, javnost ne reaguje.
Marko Đurić je stigao do negacije svog patriotizma rekavši da se sa Prištinom moramo dogovoriti i naći kompromis. Ako ne bude tako „ne bismo mogli da osiguramo da nam deca neće ginuti“.
Jedan od glavnih elemenata platforme objedinjene opozicije izgleda će biti zamrznuti konflikt u vezi sa Kosovom. Veći deo Saveza za Srbiju smatra da to pitanje treba ostaviti za bolja vremena.
Ono što postpetooktobarske vlasti nisu bile spremne da kažu reći će aktuelni predsednik: bivši režim je izgubio Kosovo, mi tamo ne kontrolišemo ni metar zemlje. Naravno, on ne misli na isti bivši režim…
Proglašavao je Ivanovića neprijateljem, a sada predlaže da jedna ulica u Mitrovici ponese njegovo ime: „Pojedini krugovi se ne ustežu da eksploatišu tragediju jedne porodice i našeg naroda na KiM.“
VIDEO i transkript razgovora u CZKD-u, govore Ivan Čolović, Srđan Atanasovski, Dubravka Stojanovic i Teofil Pančić. Razgovor vodila Svetlana Lukić.
Uticajni deo srpske intelektualne elite poziva da se kosovsko pitanje zamrzne. Zašto je toliko važno da se Kosovo zamrzne? I šta to u stvari zamrzavamo? Na to poslednje pitanje imam bar tri odgovora.