Zašto nema alternative
Novi magazin – Piše se da je neoliberalizam odgovoran za krizu, ali nema uverljive alternative.
U januaru 2014. počela je rasprava u kojoj su do sada uzeli učešće: Mijat Lakićević, Milutin Mitrović, Dejan Ilić, Vladimir Gligorov, Rastislav Dinić, Stefan Aleksić, Biljana Stojković…
Novi magazin – Piše se da je neoliberalizam odgovoran za krizu, ali nema uverljive alternative.
Manje je važno „koliko će nam vremena trebati“ od toga „šta ćemo napraviti“.
Vladimir Gligorov nije imao nameru da se u proročanstvima takmiči sa Tarabićima.
Dejan Ilić i Vladimir Gligorov zaboravljaju ključni problem – emancipatorski potencijal ovog društva.
Moja ocena o 40 godina je optimistična i trebalo bi da je podsticajna.
Ima razloga da se zamislimo nad tekstom Gligorova Dug je put, iako ne znamo mnogo o ekonomiji.
Novi magazin – Bilo bi lakše da je problem u kvislinzima ili neoliberalima, ili čak drugosrbijancima.
Danas nam je potrebna Margaret Tačer levice: lider koji će ponoviti njen gest u suprotnom pravcu.
Danas – Tvrdnja da je slom socijalizma obeležio kraj istorije široko je otvorila vrata istorijskom revizionizmu.
Kada se kritikuje neoliberalizam, treba ga najpre definisati. Najveći broj kritičara to ne čini, pa je teško znati na koga ili na šta se kritika odnosi.
Rastislav Dinić je našao inspiraciju za svoj komentar u mom tekstu Brod ludaka, pa bih želeo da dam samo nekoliko napomena.
Ako je verovati Aleksandru Boškoviću, srpskom NVO scenom kruži bauk marksizma.
Delom nevladine scene vlada mržnja prema „evropskoj civilizaciji“ i SAD, odnosno mrskom „neoliberalizmu“.
Sklon sam da okončam diskusiju sa Vukom Perišićem nakon njegovog teksta “Šta da se radi“.
Savremene teorije socijalnog sistema svojinu više ne reduciraju na raspolaganje stvarima i ljudima.
Odgovor Milutinu Mitroviću: stalna kriza je jedna od najvećih vrlina demokratskog kapitalizma.
Sugeriše nam se da o krizi ne znamo ništa, ni zašto je nastala ni da li će i kada prestati.
Odgovor Vuku Perišiću: ima nečeg dubljeg u elitizmu neoliberalizma, u toj podeli na mnoštvo i izabrane.
Užasno je izgubiti posao, ali su revolucija, glasovanje za kretene ili progon manjina ipak pretjerana reakcija.
Namesto loše liberalne metafizike, veli kritika, treba nam država koja će biti autentično naša. I tu je čvor, jer nisu svi ljudi – naši.
To su odjeci svetskog pokreta „Okupirajmo Volstrit“ i evropskog antibolonjskog pokreta utemeljenog na samoorganizovanju i neposlušnosti. Neka su.
Duhovna karakteristika neo-liberalizma jeste da je zbog bezuslovnog utilitarizma ne samo bezdušan, nego i da je bez duha.
Kriza je stvorila manihejsku psihozu u kojoj se sloboda tržišta doživljava kao snaga kaosa, a država kao snaga kozmosa.
Insistiranje na autonomnim pojedincima kao osnovnim činiocima slobodnog društva moglo bi da doprinese pomaku Srbije. Problem je što takva opcija danas u Srbiji ne postoji.
Neoliberalizam je predmet napada, mada kritičari gotovo nikada ne kažu na koji skup stavova misle i kod kojih autora bi trebalo da ih nađemo.
U predizbornim raspravama se može čuti kako su finansijska kretanja u Srbiji posledica svetske finansijske krize, kako je besmisleno govoriti o tome da Evropska unija nema alternativu, i kako je potrebno okrenuti se tržištima Rusije, Kine, Indije…
Kaže se kako je inflacija ubrzana svuda, što bi trebalo da znači da je posledica nekih činilaca koji su van kontrole privredne politike, recimo srpskih vlasti.
Danas – Najžešće kritike neoliberalizma i uopšte liberalizma i tržišnog fundamentalizma dolaze od zagovornika ekonomskog nacionalizma i patriotizma.
Najvažniji Felpsov doprinos jeste kritika teorijske tvrdnje, sadržane u takozvanoj Filipsovoj krivi, da je viša stopa inflacije povezana sa manjom stopom nezaposlenosti.