Program nade
Kako reagovati na krizu? Biti zaista radikalan znači učiniti nadu mogućom, a ne očaj uverljivim. Dugo sam radio upravo to. Od sada ću razmatrati nove pristupe politici, ekonomiji i društvenim promenama.
U januaru 2014. počela je rasprava u kojoj su do sada uzeli učešće: Mijat Lakićević, Milutin Mitrović, Dejan Ilić, Vladimir Gligorov, Rastislav Dinić, Stefan Aleksić, Biljana Stojković…
Kako reagovati na krizu? Biti zaista radikalan znači učiniti nadu mogućom, a ne očaj uverljivim. Dugo sam radio upravo to. Od sada ću razmatrati nove pristupe politici, ekonomiji i društvenim promenama.
Globalizacija je smanjila nejednakost među zemljama sveta. S druge strane, proizvela je mnogo nezadovoljnih i nesrećnih ljudi. Oni su izglasali brexit i Donalda Trumpa za predsednika SAD.
Reagovanje na tekst Miroslava Prokopijevića: Potpuna liberalizacija tržišta rada je rešenje van realnog konteksta u kojem ono funkcioniše u Srbiji.
Heinrich-Böll-Stiftung – Najveći ekonomski resurs Srbije nisu poljoprivreda, radna snaga ni nešto treće, već uspostavljanje i poštovanje pravila igre.
Bez obzira na trenutni globalni košmar, svjedoci smo nečega što dugo nije viđeno u razvijenim zemljama: ljudi raspravljaju o onome što bi Marks nazvao pravom prirodom društvenih odnosa.
Ponuda lidera koji bi želeli da budu „jedni i jedini“ donedavno je premašivala tražnju, ali situacija se brzo i nezaustavljivo menja, pa tražnja premašuje ponudu.
Slobodna trgovina je bila temelj prosperiteta koji smo ostvarili u svetu posle Drugog svetskog rata. Ali čini se da je globalizacija dostigla svoje krajnje granice.
Preporuka za čitanje – iz autorove poslednje knjige “Globalna nejednakost: Novi pristup za doba globalizacije”, u prevodu sa engleskog Đorđa Tomića i u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada.
Posle drugih parlamentarnih izbora u samo godinu dana, Sánchez je nastavio sa blokiranjem formiranja desne vlade nadajući se vladi svojih socijalista sa Podemosom. Na kraju je smenjen.
Zagovornici univerzalnog dohotka kažu da ako se ljudski rad udaljava od proizvodnje, to treba da važi i za zarade. Ako mašinama nisu potrebni ljudi, onda ljudima više ne treba plaćeni posao.
Suočeni sa krizom i jakim otporom javnosti prema povećanju poreza, mnogi lokalni američki političari sredstva iz federalnog budžeta namenjena siromašnima tretiraju kao izvor lakog novca.
Neki ekonomisti predviđaju novu finansijsku krizu. Drugim rečima, neoliberalna revolucija je vratila zapad u svet krize bez kraja, kakav je poslednji put viđen 30-ih godina 20. veka.
Biznis i finansije – Kriza nenaplativih kredita se u Italiji zove “sofferenze”, bankarske patnje. U tom maheraju Srbija je na 11. mestu u Evropi, sa 20,6% nenaplativosti.
Neke zemlje izlaze u susret investitorima tako što u zonama suspenduju važenje državnih zakona o radu. U takvim enklavama radnicima je zabranjeno da štrajkuju.
Širom sveta zbiva se seizmički pomak koji prenosi težnje i odgovornosti sa šireg društva u naše sopstvene pojedinačne svetove. (tekst iz 2016, tema Rasprava o neoliberalizmu)
Mi još nismo okončali žučne rasprave za i protiv globalizacije, a na tzv. Zapadu vrve naslovi: “Kraj globalizacije”, “Znači li Brexit kraj globalizacije”, “Kraj globalizacije kakvu smo znali”.
U „info-kapitalizmu“ cenu ne diktiraju rad, degradacija materijalne baze, troškovi proizvodnje. Zbog dostupnosti „besplatnih stvari“ cene se određuju arbitrarno.
REČ – Pesme za odrasle profesora dečije književnosti: Glasajte za rat. Moramo da održavamo ovu ekonomiju. Keynes nije bio u pravu. Ali ima smisla upotrebiti ga za ubijanje.
Poludeli ubica homoseksualaca i pijani ruski navijač koji blebeće u mikrofon dva su lica iste brutalizacije neophodne neoliberalima, da što više uzmu pre nego što odu iza zidina svojih rajskih naseobina.
Ko je u Srbiji za EU a ko protiv nje? Jel za EU Vučić ili organizacija Ne da(vi)mo Beograd? Jel protiv tabloid Informer ili Levi samit Srbije? Ko tu dobija pare od EU, a koga EU eksploatiše i tlači?
Dok ekonomisti i političari tvrde da je i sam pojam samo uvredljiva etiketa nemoćnih protivnika, u centralnoj ediciji MMF-a pojavila se studija pod naslovom: „Neoliberalizam: preskupo plaćen?“
Čitao sam članak o nestašicama i ekonomskom kolapsu u Venecueli. Uzrok dugih redova ispred prodavnica je dobro poznat ekonomistima koji su istraživali socijalističke ekonomije…
Dakle, tu smo. Ovim beskrupuloznim, halapljivim (neo)liberalima nije dovoljno da samo kupujemo njihove prozvode, nego još zahtevaju i da ih volimo – čujem glasove i s leva i s desna.
Novi nalazi opisani kao krivulja Velikog Getsbija impliciraju da nema američke izuzetnosti. Utešna predstava o nejednakosti kao ceni društvene pokretljivosti pokazala se netačnom.
Za mlade ljude rođene posle Hladnog rata, reč socijalizam nema značenje koje je imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem dobru, gde ljudi brinu jedni o drugima.
Širom sveta prevladalo je osećanje kraja jedne epohe. Ljudi žive u dubokoj strepnji od mogućeg sloma svojih nekada stabilnih društava, kao u Jejtsovoj besmrtnoj pesmi „Drugi dolazak“.
Činjenicu da je transatlantski demokratski kapitalizam, nekadašnji pokretač posleratnog prosperiteta, u krizi – ne osporava gotovo niko ko još ima hrabrosti da prelista dnevne novine.
Iz razgovora o novoj knjizi: globalno gledano, pobednici su dobili više od onog što su gubitnici izgubili, tako da imamo opšti pozitivni rezultat, prema kome je prosečni dohodak porastao.
To je plan. Uzimanje od bogatih i davanje siromašnima – to je bio, jeste i trebalo bi da bude put napretka eksploatisane većine u borbi protiv nedodirive koncentracije ekstremnog bogatstva i moći.
Imam utisak da političari centra veruju da je rasprava o nejednakosti samo prolazna moda. Oni veruju da kada jednog dana ekonomije povrate stabilan rast i nezaposlenost opadne, to više niko neće pominjati.
Možda je postepena tranzicija iz kapitalističkog sistema u drugačiji ekonomski poredak moguća i možda je ta tranzicija već počela. To bi naravno bio najbolji scenario.
Ljudski radni otpad je pretnja socijalnom miru. Najjeftinije rešenje je korumpiranje, plata za nerad, za nesmetanje – onima koji nisu prilagođeni novim proizvodnim procesima u kojima ljudi smišljaju, a mašine rade.