Alanfordovski liberalizam
Lakićević kaže da mi nemamo liberalizam. Kako se onda zove sistem u kojem životarimo? Kako će za par decenija istoričari klasifikovati ovo doba koje je usledilo nakon pada komunizma?
U januaru 2014. počela je rasprava u kojoj su do sada uzeli učešće: Mijat Lakićević, Milutin Mitrović, Dejan Ilić, Vladimir Gligorov, Rastislav Dinić, Stefan Aleksić, Biljana Stojković…
Lakićević kaže da mi nemamo liberalizam. Kako se onda zove sistem u kojem životarimo? Kako će za par decenija istoričari klasifikovati ovo doba koje je usledilo nakon pada komunizma?
Poslednji odgovor Mariu Reljanoviću: Nije sporno da država treba da vodi određenu socijalnu politiku, ali pokazalo se da tu politiku efikasnije, pravičnije i pravednije vodi liberalna kapitalistička država.
U mom tekstu nema poređenja SFRJ sa drugim državama kojem je Lakićević posvetio mnogo prostora, predstavljajući ga kao kontraargument (nije jasno čemu). Moj tekst nije hvalospev komunizmu…
Osvrnuću se na tvrdnju Maria Reljanovića da je rast BDP-a u komunizmu bio ekstremno visok. Naime, podaci kojima raspolažem, govore bitno drugačije.
Da li je socijalizam alternativa svemu što se događa? Čini se da je od odgovora na ovo pitanje važnije da se raščisti sa mantrom predivne perspektive koju nam uporno nameću neoliberali u Srbiji.
Svi govornici na tribini „Da li je i kakva levica savremenom društvu potrebna“, u okviru programa „Nije filozofski ćutati“, nedvosmisleno su bili protiv kapitalizma, a za socijalizam.
Uzrok krize politike je osipanje javnih servisa izazvano etosom privatnog interesa. Političari se ponašaju u skladu sa svojim ličnim interesima i to se od njih očekuje.
Kada je posle sloma berze 1929. usledila Velika depresija, gotovo svi su bili saglasni da je kapitalizam nestabilan, nepouzdan i sklon stagnaciji. U narednim decenijama predstava o kapitalizmu se promenila…
Naš cilj nije samo ponuda preporuka za različite politike, već i nova vizija ekonomske politike koja će biti alternativa tržišnom fundamentalizmu sa kojim se ekonomija danas neopravdano poistovećuje.
Niko ne može poreći da je ekonomska vizija koja u centar postavlja potrošače i tržišta doprinela stvaranju velike količine korisnih dobara. Ali očigledno je da su se u međuvremenu javili i određeni problemi.
Džon Rols je jedan od najvećih liberalnih filozofa 20. veka, čija teorija pravde odražava najhumaniju viziju liberalizma: demokratsku državu blagostanja koja istovremeno razvija kapitalizam i uspeva da ga kontroliše.
Uspon psihijatrije u Americi početkom 20. veka finansirali su moćni američki industrijalci. Njihov cilj je bio da probleme društvene nejednakosti prikažu kao mentalne probleme bolesnih pojedinaca.
Neki smatraju da je liberalizam potekao iz hrišćanstva, drugi da vodi poreklo iz borbe protiv hrišćanstva. Neki smatraju da su u njegovom središtu individualna prava, a drugi podrazumevaju državu blagostanja.
„Ako to odmah ne uradimo – u ponedeljak više neće biti nacionalne ekonomije”, rekao je predsednik Federalnih rezervi Ben Bernanke 18. septembra 2008, zahtevajući da Kongres pritekne u pomoć bankarskom sistemu.
Određena vrsta strategije za zaštitu prirodne sredine – koja se fokusira na potrošače umesto na institucije koje oblikuju njihovu potrošnju – može proizvesti uslove za desničarski protivudar.
Mladina – Neoliberalizam je kao voda u priči o dvije ribe koje plivaju i razgovaraju, pa nailazi treća: kakva je voda danas momci, na što one dvije zabezeknuto odgovore: šta ti dođavola dođe ta tvoja voda?
Država garantuje tržišne odnose i svojinska prava, pri čemu pokazuje nezgodnu težnju ka socijalnoj pravdi i ekonomskom planiranju. Zato je bolje da mesto moći bude skriveno od politike, kao u lavirintima Brisela.
Levica treba da shvati da je evrozona postala sredstvo suzbijanja rasta u južnoj Evropi u korist Nemačke. To treba i javno da kaže, jer je to istina. Ovako taj moćni argument prepušta gomili rasista i galamdžija.
Uzroci i posledice onoga što se često opisuje kao „uspon populizma“ predmet su dubokih neslaganja. Ali ako postoji jedna stvar oko koje se svi slažu, to je da je populizam pre svega napad na liberalizam.
Mnogi liberali pobedu brexita ili Trumpa ne prihvataju kao posledicu poraza svojih ideja. Umesto toga oni insistiraju na stavu da su glasači glupi i da ne znaju šta hoće.
Kada elite steknu moć, slabi njihov interes za uvažavanje javnosti. Kada se mase mobilišu, izostaje zaštita prava onih koji nisu sedeli za pregovaračkim stolom.
Govor održan u Varšavi 12. februara: Neoliberalna elita, politički centar i delovi levice neprekidno se čude: šta se dešava sa svetom, ekonomijom i stavovima ljudi? Zašto događaji više ne prate naša očekivanja?
Jean-Claude Juncker je najtoplije primio novog austrijskog kancelara. Ovaj potez je radikalno drugačiji od reakcije EU na prošlu ekstremno desnu austrijsku vladu 2000.
Kada mi neko opet bude rekao da neoliberalizam ne postoji, da je to plod mašte levice, uvreda i prazan termin, odvratiću mu samo jednom rečju: Carillion. Da je kraća, istetovirao bih je preko pesnice.
Biznis i finansije – Nacionalni izbori u Italiji i lokalni u Beogradu pašće u isti dan – 4. marta. Pokret Pet zvezdica nudi ni manje ni više nego bezuslovni osnovni dohodak od 780 evra za svakog državljanina Italije.
Uspon militantnog parohijalizma sa obe strane Atlantika proučava se iz svakog ugla. Jedini slabo istraženi je neprestani klasni rat protiv siromašnih koji traje od sredine 70-ih godina prošlog veka.
Kao što ekonomsku nauku treba spasiti od neoliberalizma, globalizaciju treba spasiti od hiperglobalizacije. Treba pustiti zemlje da same kroje svoje ekonomije.
Ovo je kratak komentar podstaknut skorašnjim napisima Denija Rodrika. Poslednji takav je pod naslovom „Kako spasiti ekonomsku nauku od neoliberalizma“ objavljen u časopisu Boston Review…
Videćemo hoće li Amerika, Britanija, Evropa i liberalizam opet biti veliki. Jedno je sigurno – rasni suprematista u Beloj kući i njegovi protivnici imaju isti cilj: da odlože fajront u sopstvenim rajskim vrtovima zapada.
Uverenje da ratovi doprinose smanjenju nejednakosti prihvata se kao samorazumljiva istina. Ali da li je uvek tako? Na primer, ima naznaka da je nejednakost u Nemačkoj u periodu 1914-1918. rasla.
Došli smo dotle da državu blagostanja smatramo troškom koji treba smanjiti, a ne delom ekonomske i socijalne strategije sa ciljem da se obezbedi sigurnost za sve i mogućnosti za one koje žele više.
U razvijenim zemljama nije došlo do odumiranja države: iako kao ideologija teži smanjenju države, u stvarnosti neoliberalizam proizvodi sve veći državni aparat.