Ponekad strahujem
REČ – Pesme za odrasle profesora dečije književnosti: Glasajte za rat. Moramo da održavamo ovu ekonomiju. Keynes nije bio u pravu. Ali ima smisla upotrebiti ga za ubijanje.
U januaru 2014. počela je rasprava u kojoj su do sada uzeli učešće: Mijat Lakićević, Milutin Mitrović, Dejan Ilić, Vladimir Gligorov, Rastislav Dinić, Stefan Aleksić, Biljana Stojković…
REČ – Pesme za odrasle profesora dečije književnosti: Glasajte za rat. Moramo da održavamo ovu ekonomiju. Keynes nije bio u pravu. Ali ima smisla upotrebiti ga za ubijanje.
Poludeli ubica homoseksualaca i pijani ruski navijač koji blebeće u mikrofon dva su lica iste brutalizacije neophodne neoliberalima, da što više uzmu pre nego što odu iza zidina svojih rajskih naseobina.
Ko je u Srbiji za EU a ko protiv nje? Jel za EU Vučić ili organizacija Ne da(vi)mo Beograd? Jel protiv tabloid Informer ili Levi samit Srbije? Ko tu dobija pare od EU, a koga EU eksploatiše i tlači?
Dok ekonomisti i političari tvrde da je i sam pojam samo uvredljiva etiketa nemoćnih protivnika, u centralnoj ediciji MMF-a pojavila se studija pod naslovom: „Neoliberalizam: preskupo plaćen?“
Čitao sam članak o nestašicama i ekonomskom kolapsu u Venecueli. Uzrok dugih redova ispred prodavnica je dobro poznat ekonomistima koji su istraživali socijalističke ekonomije…
Dakle, tu smo. Ovim beskrupuloznim, halapljivim (neo)liberalima nije dovoljno da samo kupujemo njihove prozvode, nego još zahtevaju i da ih volimo – čujem glasove i s leva i s desna.
Novi nalazi opisani kao krivulja Velikog Getsbija impliciraju da nema američke izuzetnosti. Utešna predstava o nejednakosti kao ceni društvene pokretljivosti pokazala se netačnom.
Za mlade ljude rođene posle Hladnog rata, reč socijalizam nema značenje koje je imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem dobru, gde ljudi brinu jedni o drugima.
Širom sveta prevladalo je osećanje kraja jedne epohe. Ljudi žive u dubokoj strepnji od mogućeg sloma svojih nekada stabilnih društava, kao u Jejtsovoj besmrtnoj pesmi „Drugi dolazak“.
Činjenicu da je transatlantski demokratski kapitalizam, nekadašnji pokretač posleratnog prosperiteta, u krizi – ne osporava gotovo niko ko još ima hrabrosti da prelista dnevne novine.
Iz razgovora o novoj knjizi: globalno gledano, pobednici su dobili više od onog što su gubitnici izgubili, tako da imamo opšti pozitivni rezultat, prema kome je prosečni dohodak porastao.
To je plan. Uzimanje od bogatih i davanje siromašnima – to je bio, jeste i trebalo bi da bude put napretka eksploatisane većine u borbi protiv nedodirive koncentracije ekstremnog bogatstva i moći.
Imam utisak da političari centra veruju da je rasprava o nejednakosti samo prolazna moda. Oni veruju da kada jednog dana ekonomije povrate stabilan rast i nezaposlenost opadne, to više niko neće pominjati.
Možda je postepena tranzicija iz kapitalističkog sistema u drugačiji ekonomski poredak moguća i možda je ta tranzicija već počela. To bi naravno bio najbolji scenario.
Ljudski radni otpad je pretnja socijalnom miru. Najjeftinije rešenje je korumpiranje, plata za nerad, za nesmetanje – onima koji nisu prilagođeni novim proizvodnim procesima u kojima ljudi smišljaju, a mašine rade.
Analiza iskustava radnika i potrošača megakorporacije Volmart pomaže nam da razumemo zagonetne veze koje spajaju logiku slobodnog tržišta i američki evangelizam.
Sveobuhvatne politike imaju ogromne efekte: Nju dil je stvorio Ameriku srednje klase, a suprotna politika je omogućila dominaciju oligarhije. Svakako nešto treba pokušati.
Nova ekonomija menja prirodu podele rada. Nestaju specijalizacije (struka), svako je katica za sve i majstor ni za šta – ali problem nezaposlenosti je rešen, jer skoro svi mogu da rade sve.
Kada neoliberalizam ne ispuni svoje jedino obećanje, ono o materijalnom blagostanju, ne ostaje ništa. A od ništa do fašizma je mali korak, na koji se odlučuje sve više ljudi u Drezdenu i drugim gradovima.
Novi magazin – Kada bi, po jednima, vlasti vodile računa o nacionalnim, a po drugima o socijalnim interesima, ne bi bilo mesta nezadovoljstvu. Koliko tome stoje na putu liberalne ideologije?
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju: Slabe vlade odgovaraju samo zapadnim donatorima, koji rade pod pritiskom zahteva sopstvenih građana da se pomogne siromašnima.
Stiglitz kaže da ekonomija trpi kada se „više napora ulaže u rentijerske povlastice – dobijanje većeg dela ekonomskog kolača – nego u veći kolač“.
Nedavno je objavljen tekst o radnim uslovima u Amazonu: česti su trenutni otkazi, odrasli ljudi plaču za radnim stolovima i dobijaju grdnju kada posle ponoći ne odgovore na email.
Tamo gde ima preduzetništva, ima i mecenarstva. Tamo gde ima pojedinca, ima i društva. Tačnije, tamo gde ima slobodnog pojedinca ima i slobodnog društva.
Milioni ljudi shvataju da im je prodat san koji se kosi sa onim što stvarnost nudi. Reakcija je bes – i povlačenje u nacionalne oblike kapitalizma koji mogu razoriti svet.
Levica je odustala od svoje osnovne političke premise – jednakosti, i prihvatila desničarsku tezu o nejednakosti kao osnovnom pokretaču napretka. Time je izgubila najveći kapital koji je imala – intelektualce.
Vladine mere štednje, te smanjivanje plata i penzija, uz povećavanje svih poreza i dažbina, prirodno dozivaju levicu, koja bi odbacila i nacionalizam i (neo)liberalni kapitalizam.
Evropska unija je imala 60 godina da se opredeli da li želi zajednicu koja se ravnomerno razvija ili klub međusobno konkurentnih članova. Ona taj izbor još uvek nije napravila.
“Komunizam, taj veliki neprijatelj umetnosti, gotovo je iskorenjen. Mislim da je globalizacija nešto najbolje što se desilo svetu. Zbog nje male i siromašne zemlje rastu i modernizuju se“.
Za liberale je problem samo ideja homogenog kolektiva, u kojem nema mesta za pluralizam. Ovo zapravo nije problem sa kolektivnom akcijom, niti sa politikom kao takvom, već sa populizmom.
Dok levičari u liberalizmu vide glavnog krivca za sve loše što se dešava u savremenom svetu – nema sreće. Pre svega za levicu samu, jer će svet nastaviti svojim putem.
Jedan od slovenačkih telekomičara svoje protivnike poredi sa šugom koja je napala njegovog psa Žana. Levica, sindikati, nezaposleni, prekarci – svi su oni šuga.