Faktor Nobel u ekonomiji
Pre svega, Nobel za ekonomiju ne postoji. Tim imenom se neprimereno naziva nagrada koju je 1968. ustanovila Centralna banka Švedske (Sveriges Riksbank) povodom 300 godina svoga postojanja.
U januaru 2014. počela je rasprava u kojoj su do sada uzeli učešće: Mijat Lakićević, Milutin Mitrović, Dejan Ilić, Vladimir Gligorov, Rastislav Dinić, Stefan Aleksić, Biljana Stojković…
Pre svega, Nobel za ekonomiju ne postoji. Tim imenom se neprimereno naziva nagrada koju je 1968. ustanovila Centralna banka Švedske (Sveriges Riksbank) povodom 300 godina svoga postojanja.
Zapadnom kapitalizmu nije ostalo mnogo svetih krava. Vreme je da se povede rasprava o još jednom od njegovih nedodirivih pravila: o nezavisnosti centralnih banaka od izabranih vlada.
Termin postoji od 1930-ih, a posle krize 2008. se koristi da ukaže na odgovornost politika koje su svoj autoritet prepustile tržištu. (tekst iz 2017, tema Rasprava o neoliberalizmu)
U ovoj zemlji žive deca koja nemaju zdravstveno osiguranje, koja su neuhranjena i koja spavaju na ulici. Iz ekonomske, iz moralne i iz filozofske perspektive, Friedmanova ideologija je pogubno pogrešna.
Prema procenama Bank of England, prvih deset investicionih banaka u svetu imaju godišnju aktivu od 7.488 milijardi dolara. Pred takvom sumom svaka politika pada na kolena. Banke i računovodstveno drže države u šaci.
Zbog svoje brige za opstanak domaće industrije nameštaja činilo mi se očiglednim da Dinić zastupa levo/socijalističko stanovište. Ali posle teksta „Dobar liberal“ nisam više u to siguran.
Po Lakićeviću, samo strani poslodavac sme da bude vođen interesom, a na ostalima je da svoje interese žrtvuju. Umesto ekonomske analize, on nam nudi veneraciju Ikee. Ona je škola, ona je ideal, a mi smo oboleli.
Svako koga ne mrzi da ponovo pročita Ilićeve i Dinićeve tekstove lako će se uveriti da ovaj „dvojac bez kormilara“ potcenjuje Ikeu i činjenicu da se na njenom primeru može dosta naučiti.
Sve što je o konkurenciji i Ikei rekao Lakićević meni nije sporno. Nejasno je ipak da li iz dolaska Ikee Lakićević, kao i predsednik, zaključuje da je Srbija „normalna i moderna“.
Kritika izjava predsednika Vučića proširila se na kritiku, tj. omalovažavanje Ikee. Te „nema status prestižne kompanije“, te reč je o „prodavnici jeftinog nameštaja“… I da je sve to tačno, šta u tome ima loše?
Građani treba da shvate – tu su gde su, ne zbog katastrofalne politike predsednika, nego zato što su lenji, glupi i neinventivni, za razliku od svojih novih gospodara koji su oličenje protestantske vrline.
Nije prvi put da se ovde dolazak jedne strane kompanije s ponudom slabijeg kvaliteta slavi kao nacionalni uspeh. Setićemo se dolaska restorana McDonald’s krajem osamdesetih godina XX veka. Pesme su pevane o tome.
Kao i početkom tridesetih godina dvadesetog veka, u većini zemalja prevladava utisak da ako demokratija zaista umire, onda to čini u nekom drugom delu sveta, ali svakako ne kod nas.
Intervju sa političkom filozofkinjom Elizabet Anderson: Privatna vlast je vlast koja podanicima kaže da pravila kojima su obavezani nisu njihova stvar, da oni nemaju prava da znaju kako vlast funkcioniše…
Suštinu uništavajuće ideološke formule koja prati ovo društvo od sloma socijalizma najbolje je izrazio ministar rada Đorđević kada je pozvao radnike koji su u štrajku „da pokažu malo ljubavi za Srbiju“.
Na gnev koji se valjao ulicama Hamburga, grupa G20 koja sadrži bar 2 diktature i 4 autokratije odgovorila je saopštenjem u kojem se pominju pravo na vodu i rezistentne bakterije – sve, osim demokratije.
Neoliberalizam je uništio staru američku radničku klasu, pritom transformišući Demokratsku partiju u svog saučesnika u ovom procesu. On je takođe suštinski reorganizovao iskustvo radničke klase.
Konzervativni reformatori koji su smanjivali budžete za zdravstvo, obrazovanje i socijalno osiguranje istovremeno su porodicu prepoznavali kao sveobuhvatnu alternativu socijalnoj državi 20. veka.
Radnici sve manje proizvode predmete, a rad postaje sve prekarniji, nestabilniji, part time. Odatle analitičari izvlače tezu o „bestežinskom“ kapitalizmu.
Nebojša Katić predstavlja mainstream današnje ekonomske misli – ako to nije prejaka reč – Srbije. Zato se na njegove stavove ne može samo tek tako odmahnuti rukom i reći – gluposti.
Nije mnogo važno, ali pošto je ušlo u kolokvijalnu upotrebu, a i u naslov meni upućene kritike – šta znači Fukujamina tvrdnja? Prvo, da je komunistička ideja o kraju istorije otišla u istoriju…
Ako vidite Branka Milanovića recite mu molim vas da je Milton Fridman ipak bio u Beogradu. Šalim se, naravno. Ali ne i u vezi s tim da je slavni ekonomista zaista bio u glavnom gradu Jugoslavije.
Liberalizam je visoko podigao vrednost individualizma, ali i za socijalizam je čovek bio najveće bogatstvo.
Gledao sam predstavu Lazara Stojanovića u Domu omladine. Ostalo na internetu. No, uzmimo samo „Plastičnog Isusa“. Levičarski film? Uostalom, koji bi bio kriterij pripadnosti levici?
Reč na komemoraciji 7. marta 2017: Njegova mišljenja jednima mogu da izgledaju kao suviše radikalna, drugima kao nedovoljno radikalna. Na takve reakcije nailazilo je i ranije ono što je radio i govorio.
Radi se o tekstovima Branka Milanovića „Da li je liberalizam kriv?“ i Slobodana Reljića „Smutnoje vreme liberalno“. Pošto je prvi liberalizam proglasio krivim, drugi ga je proglasio mrtvim.
Njima smeta zid prema severnom Meksiku, ali ne prema južnoj Mitrovici: taj treba da bude još veći i jači. Smeta im bombardovanje Bagdada, ali im bombardovanje Sarajeva nije smetalo.
Novi magazin – Uzmimo da Sjedinjene Države napuste Svetsku trgovinsku organizaciju. I, čak, Ujedinjene nacije. I da se raspadne Evropska unija. Kako bi svet izgledao?
Stvoreno je okruženje koje, bar u teoriji, nalaže redistribuciju od dobitnika ka gubitnicima. Ali zagovornici tržišnog fundamentalizma su zabranili redistribuciju.
Planovi za napuštanje različitih oblika neoliberalizma i približavanja ekonomskom nacionalizmu već su spremni.
Desnica elitama kvari uživanje u kapitalizmu. Dok se traga za dubljim uzrocima desničarske revolucije – previše političke korektnosti? – jasno je da su ti uzroci pre svega ekonomske prirode.
Nikada se tako mnogo slobodnih pojedinaca nije osećalo tako bespomoćno. I oni očajnički žele da povrate kontrolu nad svojim životima od onih koje krive za to što su je izgubili.