Nulta faza
Diktator će kao običan građanin u kampanji obići „bezbroj“ sela. Naizgled banalna politička hiperbola zakoračila je u visoku filozofiju. Diktatorovih bezbroj sela savršen je primer sartrovskog nebitka.
Diktator će kao običan građanin u kampanji obići „bezbroj“ sela. Naizgled banalna politička hiperbola zakoračila je u visoku filozofiju. Diktatorovih bezbroj sela savršen je primer sartrovskog nebitka.
Poslednji resurs diktatorove borbe za vlast je najveća grupa stanovnika Srbije, žene. Nije ih se setio ranije. Video sa sapunom i drugi sa crnim konjem vučimediji su proglasili pretnjom – srpskim ženama.
Novinarka, feministkinja, mirovna aktivistkinja, Margareta je odigrala važnu ulogu u pretvaranju ženskog pitanja u temu nacionalne politike, što Grkinjama decenijama nije uspevalo.
Da li je građanstvo do te mere razgrađeno i razgrađanjeno, da nije u stanju da izvede osnovnu radnju, zaštitu sugrađana? Gde su demonstracije zbog osnivanja industrije oružja iz Izraela u Srbiji?
Nedaleko od ulaza u kampus Triniti koledža u Dablinu, na banderi do autobuske stanice, u visini očiju, bio je mali letak i na njemu reči: „Ne budi šupak, ne glasaj za desnicu!“
Diktator je prorekao da će afera sa zvučnim topom ući u istoriju beščašća. I jeste, odlukom javnog tužilaštva da proganja sve koji su zvučni top čuli, osetili, a neki bogme i videli i snimili.
To je put sreće i zaglupljivanja, noseća srpska pop i turbo-kultura, najveća hipnotizerska, anestezijska, lobotomijska snaga današnjeg srpskog društva. Bez tog puta bi vlast bila nemoćna.
Ganule su me odbojkašice koje nisu mogle sakriti stid i gađenje u diktatorovoj blizini. Izborna odbojka počela je grubim kršenjem svih pravila igre. Utakmica je poodmakla, sad su na redu još gori potezi.
Pegaz sasvim izvesno ima rešenje i za komuniciranje bez telefona. Recimo telesni primopredajnik koji se ugradi u svakog građanina prilikom rođenja. Slabosti možda mogu da reše Milutin i Dragutin.
Spoljna politika je koprcanje kolonizovanog u dugovima, preprodaja oružja i provociranje suseda, a sa pogrebnim svečanostima za ratnog zločinca diktator se potpuno ukopao.
Diktator se pojavio u roza sakou i uprizorio dosad najočigledniju sliku diktature: on govori na Trgu partizana, okružen kačketarima, dok iza policajci i batinaši mlate demonstrante.
Pošto je uspešno ućutkao malog guslara, diktator je otkrio da će na zasedanju UN u Nju Jorku održati govor koji će biti „najslušaniji i najgledaniji, ne računajući možda Trampa“.
Kad sam dobila nagradu Ljubljane za životno delo, prvi put se desilo da gradonačelnik ne dođe da je uruči. Razlog je poznat: ne bih pružila ruku čoveku koji govori da su mu Vučić i Dodik prijatelji.
Razlozi za Fanurijevu pomoć su očigledni: gubi se gotovo sve, od normalnosti države i društva, novca, šuma, institucija, jezika, pameti, vode pa sve do miliona životinja – u plamenu, krađi, nebrizi.
U situaciji kada je znanje maternjeg jezika u školama katastrofalno palo, ministar prosvete reče da treba „inovirati greške“. To vučimediji svesrdno rade, ministrova preporuka je uvažena.
Lekovi za smrtonosne i hronične bolesti, kao i antibiotici, kao uostalom i svi lekovi – sem parafarmaceutike – morali bi biti besplatni, jer su svi obilato plaćali zdravstveno osiguranje.
Jedini pravi krivac za stanje na univerzitetima u Srbiji je država, koja tlači državne a podupire privatne fakultete. Za Šangajsku listu istinski neuspeh se dogodio u naučno-tehnološkim parkovima.
Lokalna vlast gubi svaki smisao jer diktator sve zna bolje i više, a kad mu se prohte, zlobivi namćor javno ponižava lokalne predstavnike. Tim postupcima šalje još jednu poruku – da su izbori nevažni.
Imaginarna šuma u kojoj žive oživljene igračke-životinje je zapravo Ešfordska šuma u Saseksu, gde i danas postoji potok u koji su Pu i prijatelji sa mosta puštali štapiće u igri zvanoj – puštapići.
Niko nije opomenuo diktatora ni niže rangirane glavešine da ne smeju odobravati, podsticati ili hvaliti smrtnu kaznu, jer time podrivaju osnovni uslov ulaska u Evropsku uniju.
Osnovni cilj diktatorovog izleta bio je poseta rodnoj kući u kojoj nije rođen. U okupljanjima po zaseocima Republike Srpske izvodio je uobičajeni repertoar – obećavao je pomoć i novačio glasače.
Da li bi se mogla pojaviti alternativa diktaturi, sa kvalitetima koje rimski priručnik za političko ponašanje preporučuje u borbi sa najvećim neprijateljem republike, strukturnom korupcijom?
Ovom se rečju još jednom istakao glumac i šešeljoid Lečić opisujući na Pinku neku od vrlina patriotizma i gadosti blokadera. Okliznuo se čovek onako frojdovski: municija bi rešila stvar.
Diktatorov izbor vlastite porodice kao uzora, svete porodice odgovara njegovom izjednačavanju sebe i Srbije. To je faza koju bih nazvala tautizam – izjednačavanje sveta sa sobom.
Građanka ustanovljenog i nagrađenog ugleda Jasmina Paunović u nekoliko minuta se pokazala kao rasistička glupača, što nije prvi i izvesno ne jedini primer pada na strani narodnog otpora.
Vučimediji neguju najavljivanje kao sistematsko gutanje slova i slogova, imena, mesta, čitavih rečenica. To šalje poruku o tome da vesti ionako nisu važne – važno je šta govori vlast.
Jedina uspela ekranizacija Odiseje je ona iz 1968. i u njoj seksi, mudar i snalažljiv Balkanac Odisej, Bekim Fehmiju. Mat Dejmon ima predugu bradu, prekratak nos i ne zna šta je osmeh.
Istorijske paralele sa našim slučajem pokazuju da visoka stanja masovne narkoze zahtevaju gvozdeno stezanje institucija terora da bi se zanos pretvorio u patološku pasivnost i pokornost.
Nekada davno, kada je postojao verbalni delikt i član 133 Krivičnog zakona, a sudije su bile obavezne partijskim naredbama, političarima nije padalo na pamet da ugrožavaju ugled suda.
Tri puna dana vučimediji uporno ćute o činu terora, o još jednom na dugom spisku pretučenih, još od Savamale: o napadu na Vladimira Arsenijevića, dobitnika NIN-ove nagrade.
Danas je 11. jul, međunarodni dan sećanja na genocid u Srebrenici, proglašen rezolucijom 78/282 UN. U rezoluciji se čak i ne pominje Srbija, ni država ni narod, i niko se ne proglašava genocidnim.
Vlast više nema snage i teži tome da značenje suzi i spreči svaku interpretaciju. Potpuno gubljenje značenja vidimo u uzviku „Aco, Srbine!“. Došli smo do faze u kojoj je argument sveden na refren.