Seks i železnička stanica
Ponašanje muške mase na kelnskoj železničkoj stanici u novogodišnjoj noći je posledica toga što oni nemaju društveni okvir u kojem sreću žene, niti novca i obrazovanja; oni nemaju manje-više ništa.
Ponašanje muške mase na kelnskoj železničkoj stanici u novogodišnjoj noći je posledica toga što oni nemaju društveni okvir u kojem sreću žene, niti novca i obrazovanja; oni nemaju manje-više ništa.
Na rane znakove menjanja istorije nedavno je upozorio Dejan Ilić pišući o romanu Timor mortis Slobodana Selenića (1989). To me je podsetilo na moj prikaz iste knjige iz 1991.
Bića sa krilcima vise sa manje-više svega što treba da označava naše praznično raspoloženje: jelke, prozori, izlozi, parkovi, plastične kese, ulične dekoracije, kupovni centri, stadioni, klizališta…
Rodoljubiva para-grupa je došla pred kuću Milana Kučana da spali njegovu biografiju. Kučanova supruga Štefka im je iznela čaj. Tu dolazi najžalosniji deo priče: rodoljupci nisu uspeli da zapale knjigu!
U Domu kulture u Negotinu, 24. decembra je otvorena izložba fotografija Predraga Trokicića, čitaoca-fotografa Peščanika. Iz kataloga izložbe prenosimo tekstove Svetlane Slapšak i Branislava Dimitrijevića.
Prvo što se može reći posle gledanja Zvezdanih ratova br. 7 (Sila se budi), posle desetogodišnje pauze, jeste – podgrejano! Ali podgrejano kao sarma – sledeći put je uvek bolja.
Proteste su organizovali oni kojima je dosta žice, učestvovanja u ratu, odnosa prema izbeglicama i protivustavnog referenduma o istopolnim brakovima zakazanog za 20. decembar.
Reč je o uobičajenom provincijalnom i patrijarhalnom preuređivanju sveta, u kojem se žene prvo odmaknu i sakriju grubom intervencijom, a onda, ako se oglase, optuže da su histerične feministkinje.
U filmu Odisejev pogled glavni junak putuje po Balkanu i svuda sreće jednu ženu – u Makedoniji, Bugarskoj, Beogradu, Albaniji, Sarajevu. Ona ima isto lice, ali svaki put govori drugim jezikom.
The young French terrorists attacked those European commodities which are available to them – football matches, fast food and metal. In that sense, Hollande’s statement is true: France is at war, but it’s a civil war.
Mladi francuski teroristi napali su one evropske komoditete koji su im još dostupni – utakmice, brzu hranu, metal. U tom smislu izjava Olanda je tačna – Francuska jeste u ratu, ali građanskom.
Anonimni aktivista počeo je sakupljati rasističke tvitove iz Slovenije, posebno one protiv izbeglica, i objavljivao ih je, zajedno sa fotografijama autora i autorki, na sajtu koji je duhovito nazvao Zlovenija.
Tako se sada zove tačka ulaska izbeglica u EU u Grčkoj i Lampeduzi. Tu se izbeglice „procesiraju“, a onda dobijaju dozvolu da, posle mnogo dana u nemogućim uslovima, pešače do Nemačke.
Slušamo nekakvu tetku iz Brežica koja pije kafu i kaže: „Pa oni su svi muškarci, trebalo bi da brane svoju domovinu“. Pre svega, nije videla izbeglice, a ni ne zna koja je njihova domovina.
Svetlana Aleksijevič je na pitanje šta će uraditi sa novcem odgovorila – da sebi kupi slobodu: da na miru piše, da izvuče svoje iz Minska, da… pegla, što je radila kad je dobila vest o Nobelovoj nagradi.
Čitanje Anice Savić Rebac povezuje Pita Mondrijana i Platonove ideje, a u Aristofanu ukazuje na osnovu svega što je pisao – atinsku demokratiju.
Režiser Kokan Mladenović, ni po ustavu i zakonima nekadašnje države, pa ni po zloglasnom članu 133 nekadašnjeg krivičnog zakona, ne bi mogao da odgovara za verbalni delikt.
Posle Junkerovog govora u kome ga pominje sa suzom u oku, pekaru neće biti bolje. Samo će ga zavitlavati u seoskoj taverni – posebno sada kada se u Grčkoj svi zavitlavaju oko izbora za desetak dana.
To kuljanje ludila iz slabo kontrolisanih glava je zapravo stvaranje folklornih priča pred našim očima, i trebalo bi ih klasifikovati, žanrovski odrediti i preuzeti brigu za neke od autora, recimo psihijatrijsku.
The horror on the Greek-Macedonian border has finally raised the question what the EU has done and hasn’t done; what the citizens are to do in the midst of events which will mark this century.
Užas na grčko-makedonskoj granici pokazuje da je vreme je da se razmisli šta je EU uradila a šta nije, šta da rade građani a šta negrađani EU zemalja, u događajima koji obeležavaju tekuće stoleće.
Natalija Dević je u građenju svog uspeha upotrebila već više od četvrt veka uspešan recept. Lik je došao u Beograd da tu zaigra na kartu koja sigurno uspeva – prostaštvo, zasnovano na mržnji prema drugome.
Ostavljene bilo gde, da se prljaju jer ne mogu trunuti, ove stolice podsećaju na grobove savremenog sveta, u kojem neosetljivost prema ljudskoj vrsti doseže dosada nepoznate razmere.
Za njom ostaje nepresušni eros saznanja, koji su nam dejstvujuće mašine socijalističkih obrazovnih sistema dale na početku. Kad mislim na talente Svetlane Bojm, kozmos mi pada na pamet.
Izvan rafinmana međunarodnog pomorskog prava, čovek bi se upitao u čemu je problem, i da li to zaista treba Hrvatskoj pored onolike vode.
U Volosu se odvija jedan od najzanimljivijih društvenih eksperimenata u Evropi. Posle početka velike krize tu je uvedena međusobna razmena rada i dobara. Jedinica kojom se to meri je – tem.
Za svaku upotrebu Aristotelovog „zato što“ Grcima treba platiti 10 evra. Ovaj autorski honorar, uzet samo od amatera koji vode globalnu neoliberalnu politiku, od Grčke bi načinio najbogatiju evropsku državu.
Razloga da se zatraži oproštaj je mnogo, ali i predsednika je mnogo, i svi misle da su se izvukli iz odeljenja za zaostale i ponavljače, gde sede Grci isprašenog tura.
Pristalice rehabilitacije četništva tvrde da su četnici bili antifašisti, a slovenački borci za rehabilitaciju domobrana da je opredeljenje za služenje okupatoru bilo bolje, korisnije i… moralnije.
Grčki Ne-dan, sa svim što dolazi sutra ujutro, daje nemilosrdnu perspektivu ogromnih napora da se stvari koliko-toliko poprave. Grcima sledi najteže – od mogućnog puča do iscrpljivanja i gubljenja značaja Sirize.
Svet oko Evrope pun je destabilizovanih država. To što u grčkom slučaju još izigravaju pregovore, sednice i uopšte situacije u kojima ne govore puškoautomati i dronovi, stvar je – za sada – pogodne lokacije.
Miša Brkić nema pravo da priziva kralja Ibija u svom pisanju, koje odiše nadutošću i potpunim odsustvom duhovitosti i ironije, kako se jedino može razumeti njegovo izrugivanje Grcima i levičarima.