Trajna kriza liberalizma
Često se ponavlja da je liberalizam u krizi. Ali koji liberalizam? Da li govorimo o skupu ideala ili o institucijama? Ili o politikama koje se sprovode u nekim zapadnim zemljama?
U januaru 2014. počela je rasprava u kojoj su do sada uzeli učešće: Mijat Lakićević, Milutin Mitrović, Dejan Ilić, Vladimir Gligorov, Rastislav Dinić, Stefan Aleksić, Biljana Stojković…
Često se ponavlja da je liberalizam u krizi. Ali koji liberalizam? Da li govorimo o skupu ideala ili o institucijama? Ili o politikama koje se sprovode u nekim zapadnim zemljama?
Finansijska pomoć kompanijama gura nas u sve veće gubitke samo da bismo održali goli život, dok čuvamo sistem koji ne samo da generiše krize, već i ograničava moguća rešenja.
Lokalna vladavina najbogatijih i globalna vladavina najmoćnijih toliko su ideološki ukorenjene da u dogledno vreme neće doći do promene i ostvarenja jednakosti između ljudi i država.
Termin neoliberalizam neizbežan je u raspravama na zapadu. Obično se koristi kao uvreda, sinonim za kapitalizam krvavih kandži i očnjaka. Ali istoričari osporavaju takvu upotrebu bar od 2018…
Nedavno sam u jednoj raspravi na Twitteru pisao o značaju čitanja i poznavanja klasika ekonomske misli, recimo od Quesnaya do Pareta, koji su ovde arbitrarno izabrani kao polazna i završna tačka.
Loše plaćeni poslovi iz zapadne perspektive su dobro plaćeni poslovi iz perspektive siromašnih zemalja. Izgradnja međunarodne solidarnosti radnika propada na teškom terenu ličnih interesa.
Globalna trka ka dnu je izašla iz mode. Traga se za minimalnim stopama za multinacionalne korporacije, a industrijske politike se vraćaju na velika vrata. Zemljama u razvoju preporučujem oprez.
Zbog zavisnosti društva od bankarskog platnog sistema centralne banke zasipaju novcem bogate, ostali žive u stagnaciji i strogim merama štednje.
Dok samo dvojica milijardera poseduju bogatstvo kao 40 odsto Amerikanaca na dnu distributivne lestvice, vreme je da klasu milijardera nateramo da pruži pravičan doprinos društvu.
Kao što je neprimetno istiskivao feudalizam, sve dok ljudski odnosi nisu postali tržišno utemeljeni, tako se kapitalizam sada postepeno povlači pred novim modusom ekonomske organizacije.
Nijedan evropski socijaldemokratski lider to nije uradio u zadnjih 40 godina. Njegov poreski plan definiše osnovni problem neoliberalizma: nadnice su preniske, a profiti previsoki.
U Grupi G7 je postignut dogovor o izmeni oporezivanja multinacionalnih kompanija, kako bi se stalo na put izbegavanju plaćanja poreza. Ovaj dogovor je ubrzan troškovima pandemije…
Nacrt sporazuma država članica G7 podrazumeva uvođenje minimalne globalne poreske stope za najveće korporacije od 15%, kao i da se deo njihovog profita usmeri u zemlje u kojima posluju.
Južnoamerička duga tradicija preispitivanja klasične političke ekonomije pomaže nam da drugačije promišljamo odnos tržišta i morala.
Zaključak poslednje knjige: Da li je liberalizam zastareo? Zastarela je diskusija o njemu koja koristi pogrešne suprotnosti. Narativ o sukobu naroda i elite je naročito pogrešna dijagnoza o našoj epohi.
Radi se o unutarnjim bitkama koje su se vodile u New York Timesu u vremenu kad su ove novine pokušavale pronaći način da izvještavaju o pometnji koja je pratila Trumpovu vladavinu.
Iz nove knjige: U ovom eseju želim da ponovo oživim liberalizam odozdo. On je verniji osnovama liberalne misli od tzv. kulturnog liberalizma elita. Cilj mi je i da revidiram liberalizam straha…
Treba primeniti unapređene verzije intervencija dvojice Ruzvelta. Umesto uzaludnih rasprava o porezima na imovinu, progresivne snage treba da se posvete strategiji koja se sastoji od 3 elementa.
Prikaz nove knjige Branka Milanovića „Kapitalizam njim samim: budućnost sistema koji vlada svetom“: Branitelji kapitalizma tvrde da demokratija i slobodno tržište uvek idu zajedno, kao deveruše…
Investitori su izgubili interesovanje za realnu ekonomiju. Tržišta kapitala nastavila su da rastu dok se ekonomija raspadala i to je prihvaćeno kao nova normalnost. A onda je došla pandemija.
Ovaj sistem predviđa da država svakom građaninu godišnje isplaćuje određeni iznos bez postavljanja prethodnih uslova. To je novac koji dobijamo zato što postojimo, a ne zato što radimo.
Naš globalni ekonomski model nije funkcionisao ni pre pandemije, a u životu su ga održavala dva paralelna sistema podrške: emisije novca centralnih banaka i novo zaduživanje.
Političari svoje sunarodnike više ne doživljavaju kao sugrađane, već kao zaposlene. A poslodavac zaposlenom može dati posao, otkaz, može ga ponižavati, opljačkati, prevariti ili ignorisati.
Posle krize 2008. kapitalizam je zapao u ideološku krizu. Za razliku od godina posle pada komunizma opet su otvorena pitanja trajnosti kapitalizma…
Rivalitet Kine i SAD često se prikazuje kao sukob geopolitičkih interesa, ali po svojoj suštini taj sukob više liči na sudar tektonskih ploča koji će odrediti dalji razvoj kapitalizma u ovom veku.
Bila je ovo loša godina za anti-kapitaliste, ali i za kapitalizam. Poraz laburista u Britaniji je udarac za radikalnu levicu. Ali i kapitalizam se našao na udaru kritika, posebno u SAD.
Ljudi zaduženi da upravljaju velikim privredama sveta sve manje veruju da je ekonomija sposobna da odgovori svom zadatku. Ona sve više liči na nauku koja rešava probleme koji više ne postoje.
Tržišta su mehanizmi društvenih izbora, a dolari su u njima zapravo jednaki glasovima. Trebalo bi da politička jednakost deluje kao protivteg neravnopravnoj „biračkoj“ moći na tržištu.
Intervju sa Bernijem Sandersom: Mladi ljudi su progresivno nastrojeni, a predstavljaju prvu generaciju u savremenoj istoriji koja će, ako nešto ne učinimo, imati niži životni standard od roditelja.
Krah subprimarnog hipotekarnog tržišta i finansijska kriza iz 2007. i 2008. mogle su biti smrt neoliberalizma; umesto toga, „zombijevski neoliberalizam“ sada hara zemljom.
Koji sistem najviše doprinosi ljudskom blagostanju? Ovo je ključno pitanje našeg doba, jer smo nakon 40 godina prevlasti neoliberalizma u razvijenim zemljama utvrdili da ovaj recept ne funkcioniše.
U periodu unisonog mišljenja od 1990. do 2010. činilo se da smo prepisali sve najgore što je Sovjetski Savez imao da ponudi: lažno jedinstvo svih i svega pod prosvećenom vladavinom liberalne buržoazije.