Nema (p)reda(je)
Ustavni sud se probudio i krenuo da rešava, ali ne zbrda-zdola. Prvo je ukinuo primenu zakona o rodno osetljivom jeziku, a posle će nikad da odlučuje o legitimnim zahtevima da se ponište izbori.
Ustavni sud se probudio i krenuo da rešava, ali ne zbrda-zdola. Prvo je ukinuo primenu zakona o rodno osetljivom jeziku, a posle će nikad da odlučuje o legitimnim zahtevima da se ponište izbori.
Srbija nije bila na maršruti Putina. Delimično zato što ne može do nas ni kopnom ni vazduhom, a i što da se cima kad ne preti opasnost da će nas neko drugi primiti u čelični zagrljaj.
Neko je sit naših stalnih kritika, a mi smo više siti ove društvene igre „Ko nekog nije prebio, magarac bio“. Udri nastavnicu, udri novinara, udri kolima opozicionara na biciklu.
Da državne i crkvene vlasti zaista brinu o Srbiji, da ih stvarno zanimaju deca čije rađanje zagovaraju, da se istinski plaše boga, održale bi sabor 19. jula, na Svetog Sisoja, zaštitnika dece.
Kad diže opštinske izbore na viši nivo a sebe spušta na najniži, predsednika Srbije ne brine gubitak države (jer je ona izgubljena sa ovom vlašću) već samo eventualni gubitak vlasti.
Za nadolazeće lokalne izbore predsednik Srbije je rekao da nikoga ne zanimaju (u vr’ glave 7 posto glasača), a ipak ne posustaje s agitacijom. I to vam je dokaz da se ne ponaša kao monarh.
Odakle predsedniku Srbije podatak (ako je uopšte podatak) da je atentator na slovačkog premijera osnivao nešto? Da je osnovao, to bi bilo u nekoj dokumentaciji, ali – osnivao?
RTS je i pre potpisivanja ikakvog memoranduma pokazao da zna znanje možda ne bolje od kineskih kolega ali svakako bolje od svojih nekadašnjih kolega iz perioda socijalizma.
„Svako drugo brdo gde žive Srbi je Golgota“, rekao je patrijarh o genocidu nad Srbima, malo neprikladno za najradosniji hrišćanski praznik, ko da, bože mu oprosti, zaziva osvetu.
Nije lepo da nama koji smo ionako, što reče Arsen – „siročad svijeta“, sad još i opozicija uvaljuje osećaj kolektivne krivice (kao vlast za Srebrenicu) i kolektivnog žala (kao vlast za Kosovo).
Dojahali su u sumrak (civilizacije) na priči o borbi protiv korupcije i kriminala da bi se ispostavilo da su jahači apokalipse koji kao Superhikovi otimaju od siromašnih da bi davali bogatunima.
To kako predsednik Srbije ume da se, s oproštenjem, posere po nama, to je nečuveno. Pardon, nije nečuveno – sada je već čuveno budući da je poprimilo međunarodni publicitet.
Đavo bi ga znao šta dosadašnja premijerka i odsadašnja predsednica skupštine misli kad kaže da bi prevremeno raspuštanje lokalnih samouprava bilo – nedemokratski presedan.
Ako ste mislili da su favoriti ove vlasti neobrazovani i da samo kupuju diplome po potrebi, sad vidite kako zapravo ne izbivaju sa fakulteta, ne može niko da ih istera.
Mi ćemo sad demonstrativno da se iščlanimo iz Saveta Evrope, što će, po rečima predsednika Srbije, biti isto kao da su nas izbacili, baš kao što su već izbacili i Rusiju.
Zamislite da Nišlije glasaju za niške hirurge koji spasavaju živote i kvalitet života i pacijenata i njihovih bližnjih, umesto za one koji bi samo da zameze makar i mrvice vlasti.
Ubuduće se ime i prezime jednog može smatrati i vlastitom imenicom i partijskom, istovremeno i jedninom i množinom, nešto kao makaze ili pantalone.
Odgovor ne tražite od tehničke premijerke. Njeno neznanje ide dotle da i ODIHR sa kojim se svađa na svom zvaničnom X nalogu, a po izričitom nalogu predsednika Srbije, piše – ODHIR.
Da je išta razumela, odlazeća premijerka bi znala i da je lična sloboda mnogo više od samo njenog prava da paradira s istopolnom zajednicom i partnerkinog sina naziva svojim.
Puštanje „svečanog govora“ predsednika Srbije preko uličnog razglasa i puštanje premijerke da drži „svečanu besedu“ (čuj, besedu!) – e, to je već čist sadizam.
Nemački ministar odbrane nam je preneo, doduše u prisustvu predsednika Srbije, da će sve dogovoreno sa Kosovom biti primenjeno, a slučaj Banjska potpuno istražen.
Čovek koji previše javno govori i koji najčešće priča suvišne stvari, čovek koji dobija logoreju čim vidi mikrofon – najednom smatra da bi njegova reč bila suvišna.
Sve nepravedno koje se ovih postizbornih dana pominje – prvo se desilo predsedniku Srbije i njegovima. Pod „njegovima“ ne mislim na „njegovu Srbiju“ i „njegov narod“.
Ni reči o pokradenim izborima (po principu: ne pitaj me za prvi milion glasova), ništa pismeno/elaborat/možda čak i deklaracija o zloćudnom uticaju „kolektivnog Zapada“.
Kako koji predstavnik vlasti kaže nešto – mi samo: „cena“. Koja je cena za „Ne dam Gazivode!“, za „GIM, šta je to GIM?“, za „Hoćete da ponovim – nema predaje“?
Nije bilo tri mudraca niti zvezde padalice da predskažu dolazak. Samo kajron u vrhu ekrana koji se besomučno, akcenat na mučno, vrteo po televizijama sa nacionalnom frekvencijom.
Ne samo što ga očigledno raduje pomisao da bi mogao mnogo većem broju ljudi da zagorča i naredne četiri godine, nego se potrudio da im presedne i doček ove prve.
Kad su se protesti dogodili, RTS javlja da se ljudi bune jer „nisu zadovoljni izbornim rezultatima“ i da policija „samo vraća suzavac koji demonstranti ubacuju u zgradu“.
„Zarobljena država“. „Fasadna demokratija“. „Delimično slobodna država“. Stvarno nema potrebe da nam strani posmatrači više tako tepaju. Ako smo i bili zarobljena država, sada smo porobljena.
Baš kao u onoj reklami za pranje sudova, vlast nas je odavno, još dok je bila u opoziciji, podelila na dva suprotstavljena tabora – Vilja Riba ili tako nešto i Vilja neko drugo selo.
Ovde nije problem ono što je problem, već ono za šta predsednik Srbije kaže da je problem. I obrnuto, kad on kaže: rad kol centra nije kažnjiv, to onda i nije kažnjivo.
Podlo je što po tim medijima prozivaju opoziciju da nije predstavila svoje programe. Gde da ih predstavi kad joj ne dozvoljavaju ni privatne kafane da iznajmi za gostovanja?