Vila sa Košara
Prošlog meseca ispred Narodne skupštine svečano je promovisana nova generacija kadeta Vojske Srbije. Tom prilikom promociju je imala i „Vila sa Košara“, do nedavno malo poznata pesma…
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Prošlog meseca ispred Narodne skupštine svečano je promovisana nova generacija kadeta Vojske Srbije. Tom prilikom promociju je imala i „Vila sa Košara“, do nedavno malo poznata pesma…
Ne može se poverovati u priču o zatrovanim kovertama sa glasovima iz Srbije na izborima za kosovski parlament. Stariji čitalac setiće se sličnih slučajeva (masovnih) trovanja na Kosovu.
Dok vlasti u Beogradu i Prištini crtaju mape za etničko razgraničenje, za Olenika je blokiranje sporazuma o Kosovu nastavak fašističkog orgijanja devedesetih Miloševića, Šešelja, Vučića…
Juče je svoju ispovest na N1 imala supruga Olivera Ivanovića, ubijenog pre nešto više od 20 meseci. Ništa se nije promenilo, osim nje. Ubica je u bekstvu. Nema razloga da beži, niko ga više ne juri.
Dvadeset godina posle rata na Kosovu, stanovnici kolektivnog centra na Voždovačkom kružnom putu danas i sutra organizuju protest upozorenja zbog očajnih uslova u kojima žive.
Vladika zapadnoamerički Maksim Vasiljević nedavno je dao opširan intervju pod naslovom „Patrijarh nam je na Saboru rekao da mu Vučić nikada za 7 godina nije izneo bilo kakav plan o Kosovu“.
Iz nove knjige o Kosovu iz turskih izvora: „Lazoglu posla sultanu Muratu poslanika i reče: ’Tvrdo sam odlučio da se susretnem s njim licem u lice i da se ogledam s njim u boju. Neka dođe’.”
Pustimo sad Vučićeva blebetanja o suzama – naravno srpskim – bez roditelja (tzv. suze-siročad). Ali to što on već zna da sud u Hagu neće osuditi Ramusha Haradinaja je nešto sasvim drugo.
Vlasnici radnji na severu Kosova kažu da ne mogu da posluju sa robom koja se na granici Kosova sa Srbijom oporezuje 100 odsto. Uz njih su stali svi privatnici sa severa Kosova. I sad tamo ništa ne radi.
Poklon za Vidovdan: Kada je prerasla u politički mit, hrišćanska priča o Lazarevom opredeljenju za carstvo nebesko pretrpela je niz revizija, a ponegde od osnovne priče nije ostalo skoro ništa.
Prvog jula u Parobrodu se otvara izložba „Paralelne stvarnosti Srbije i Kosova: sećanja na NATO intervenciju“. U pitanju je 30-ak fotografija Imrea Saba, Miloša Cvetkovića i Vuka Brankovića.
Posle akademije povodom 20 godina od bitke na Košarama: Okani se priče o herojima, lažljivče, ratnohuškaču, dobrovoljni davaoče tuđe krvi, oni nisu bili ni posebni ni najbolji, već sasvim obični ljudi.
Predsednik je rekao da će Srbija biti u „još težoj situaciji“ ako ne bude samita u Parizu 1. jula i da je Srbija spremna za dijalog, mada je „za razgovore i tango uvek potrebno najmanje dvoje“.
Srpski ministar je želeo da bude viđen i zapamćen kao agitator na poslednjoj barikadi, upravo negirajući sve diplomatske principe, pa i pristojnost do koje drži svaki gegula u velikom svetu. Ali ne i ovaj.
Ministar spoljnih poslova u SB UN-a najavljuje osvajanje Trepče iz Prištine, bombe na severu Kosova i svađa se sa predstavnicom kosovskih vlasti o tome ko je koga kolonizovao.
VIDEO i transkript razgovora povodom 20 godina od kraja rata na Kosovu. Govore istoričar Milivoj Bešlin, izvršna direktorka FHP-a Ivana Žanić, zastupnica žrtava iz FHP-a Marina Kljajić. Razgovor vodi Svetlana Lukić.
VIDEO – U kosovskim školskim programima rat na Kosovu se retko pominje. Govori Bekim Blakaj, direktor Fonda za humanitarno pravo Kosova. Razgovor vodi Milica Jovanović.
AUDIO – Povodom 20 godina od potpisivanja Kumanovskog sporazuma ponavljamo delove dokumentarne emisije „Jedina ljubavna pesma moga jezika“ iz prvih izdanja Peščanika 2000.
Već smo zaboravili: samo pre nedelju dana Srbija je bila na ivici rata. Podsetimo se: kosovska policija je u prošli utorak rano ujutru na severu svoje teritorije izvela bespotrebno brutalnu akciju…
Novi magazin – Vojske su u pripravnosti. Mobilišu se saveznici. Razmenjuju se optužbe. Crtaju se granice. Vođe se nadmeću u patriotizmu. Javnost se zasipa vestima o zlim neprijateljima. Sjajno.
To narušava ugled funkcije, služi samopromociji premijerke kao „čelične ledi“ srpskog nacionalizma i ne može proizvesti pozitivan efekat u onoj sferi gde je najpotrebniji – a to su srpsko-albanski odnosi.
Za zvaničnike Kosova Brnabić kaže da su iz šume, za one iz EU da su zabavljači, a žiteljima Srbije ona kaže šta joj padne na pamet i tretira ih kao da su iz šume i da je zabavlja to što pravi od njihovih života.
Glavno pitanje „šumske afere“ je da li je Brnabić dala rasističku izjavu? Ja mislim da nije. Ona nije sve Albance nazvala „šumskim ljudima“, već samo kosovsko rukovodstvo. Zašto je to ipak ispad?
„Imate posla sa ljudima koji su bukvalno izašli iz šume. Njima je svejedno da li je tamo rat ili nije i to me plaši“, rekla je Ana Brnabić o liderima kosovskih Albanaca na dan objavljivanja Izveštaja EK.
Želeo bi da prizna Kosovo, a da to niko ne primeti. Želi da ispliva iz sopstvenog kopernikanskog obrta i odvratnog mulja: da postane heroj svojih podanika za istu stvar koju je revnosno nazivao izdajom.
Skupštinska istina je izgleda suprotna od one berlinske. Albanci se ipak nešto pitaju, a predsednik je izvestio da Srbija nema vlast na Kosovu i da treba prestati sa obmanjivanjem javnosti.
Kao da je ovom širokom akcijom u cik zore policija na Kosovu demonstrirala prkos Vučiću i njegovom režimu i potvrdila, još jednom, nezavisnost Kosova od Srbije. Ili je, naprotiv, izašla u susret Vučiću…
Pitanje treba li poslanici iz opozicije u ponedeljak da učestvuju na zasedanju parlamenta o Kosovu dostiže razmere „biti ili ne biti“ dileme. Kao, ako učestvuje u raspravi – opozicija postoji. A ako ne – nema je.
Lažna država imaće suverenitet, ali naš vladar na to nikad neće pristati, a to je ono što bi odmetnici i okupatori najviše voleli, ali potpis najvećeg srpskog vladara biće njihov pusti san, kao papi poseta Srbiji.
Politički vrh Srbije neprestano uskače sam sebi u trbuh. To je redovna gimnastička aktivnost Vučića, Dačića i Ane Brnabić. Najnovija je zgražavanje nad idejama Albanaca o ukidanju granice između Albanije i Kosova.
Kada u nedelju 5. maja Vučić kaže da će Kosovo u budućnosti dobiti „nezavisnost i suverenost na celoj teritoriji“ i to zato što nije prošlo njegovo, dakle Vučićevo „rešenje“ – šta nam on u stvari govori?
A i to Kosovo, gde je baš sad našlo da ode? Sad kad predsednik države ostaje upamćen po velelepnim mostovima, autoputevima, duplo većim platama i penzijama i zlatnom dobu koje je počelo prošle godine.