Zašto Srbija ne može bez Evropske unije
Glavna tema narednih izbora je da li Srbija treba da ide u evro-atlantske integracije ili ne.
Glavna tema narednih izbora je da li Srbija treba da ide u evro-atlantske integracije ili ne.
Užareni i nadrealni avgust 2000-te. Slobica još uvek sedi na vlasti, sitno broji, al’ to još niko ne zna. Temeljno sluđen, prvi put “kući” nakon šest dugih godina, shvatam da sam se promenio u znatno većoj meri nego Beograd.
Uvaženi profesor predmeta Evropska unija i evropske integracije, Slobodan Samardžić, posle pada vlade, preuzeo je brigu da srpsku državu implementira na teritoriju “lažne” kosovske.
Radio emisija 21.03.2008, govore: vojni komentator Ljubodrag Stojadinović, Aida Ćorović iz Urban In, Ishak Slezović iz Radija 100 plus, novinari Petar Luković i Teofil Pančić, istoričarka Dubravka Stojanović.
U pripremama za pisanje ovog teksta pročitao sam dosta toga, o jednoj od tih knjiga kazat ću nešto kasnije par riječi, a pogledao sam i poslušao na ovdašnjim televizijama i niz dokumentaraca o porušenom i podijeljenom Iraku.
Kratko je trajalo olakšanje posle Koštuničinog priznanja da je vlada pala.
Nakon dosadašnjih američkih predizbora još uvek ne znamo ko će biti predsednički kandidat, odnosno kandidatkinja demokrata. No, čitavom svetu je verovatno još preče da sazna u kojoj će se meri naredni predsednik, odnosno predsednica, razlikovati od Buša.
Taksista mi dobacuje da je Kosovo “tek početak” i da iz prve “ima podatak” da će već iduće nedelje Vojvodina postati nezavisna.
Voleo bih da su Priština, Gnjilane i Prizren ostali u državi čiji glavni grad se zove Beograd.
Svima je jasno – izbori 11. maja će biti referendum za i protiv Evrope, za okretanje lista i podvlačenja crte ispod jednog – sigurno najružnijeg – poglavlja naše novije istorije.
Kada se malo dublje pogleda suština najavljenog izbornog obračuna, reč je o pitanju treba li da Srbija okonča tranziciju (ulaskom u EU) ili Srbiju treba zadržati u stanju večne tranzicije.
Devet meseci po završetku izbora, političari su se dogovorili i Belgija je dobila vladu. Devet meseci po izboru vlade, političari su se dogovorili da je obore i tako je Srbija ostala bez iste.
Odluka SAD i drugih zemalja da prekrše međunarodno pravo koje kaže da suverenitet države predstavlja svetinju, i da potom dozvole albanskim separatistima na Kosovu da proglase nezavisnost, izuzetan je događaj.
Olimpijske igre u Pekingu predstavljaju ogromnu priliku za Kinu. Od opijumskih ratova naovamo ova zemlja je doživela ono što opisuje kao “vek poniženja”.
Danas, prepodobni i prepošteni četnički vojvoda Jovo Ostojić piše memoare i kaže: razočarao se u silnu borbu za Srpstvo, razočarao se što su krv srpskih dobrovoljaca obračunavali u litrama švercovane nafte.
S Radomirom Konstantinovićem često razgovaram telefonom. Raspitujući se kako podnosi svoj beogradski život, viđa li koga i zašto.
“Ukoliko neko želi da vrati stvar na prethodno stanje, treba prvo da poništi odluku o proglašenju nezavisnosti” – reči su ministra za Kosovo i Metohiju, gospodina Slobodana Samardžića.
Danas – Narodna je banka povukla potez koji se mora smatrati dramatičnim – povećala je kamatu za tri procentna poena.
U skorašnjim intervjuima i Koštunica i Nikolić su se trudili da uvere strane investitore da nemaju čega da se plaše ako oni dođu na vlast.
Protest žena u Iranu Elizabet Kinderlen; Kongo: trikovi ‘mame sai-sai‘ Dominik Džonson; Dosta je kafenisanja! Kosima Šmit; Mušarci su sve depresivniji – intervju sa psihoanalitičarem Horst-Eberhardom Rihterom.
Srbija se duboko zaglavila u beskrajnom redu za budućnost. Zbunjena i neodlučna, ona evropsku politiku doživljava kao beskrajno biroktratsko zatezanje i instrument svetske nepravde.
Nisam od ranije poznavao Hičensa, ali sam shvatio šta mogu da očekujem kada sam sa Grejlingom počeo da se dogovaram o taktici našeg nastupa.
U julu mesecu 1935. godine, predstavnici vlade Bogoljuba Jeftića, potpisali su u Rimu konkordat sa Svetom Stolicom – dokument koji je trebalo da reguliše odnos jugoslovenske države i Vatikana i zakonski definiše položaj katoličke crkve u Jugoslaviji.
Boris Tadić neće sa Čedomirom Jovanovićem. Neće pa neće. A ako hoće s Nenadom Čankom, Velja Ilić neće s njima. Boris će radije s Vojom Koštunicom, pa makar mu opet dao mesto premijera.
Nije Vojislav Koštunica krio svoju mržnju prema Zoranu ni za njegovog života, kao ni kasnije. Kroz izjave i postupke, kako svoje tako i svojih savetnika i saradnika, dokazivao je tu bolesnu tvrdnju zaverenika, da je ubistvo Zorana bilo nacionalni interes.
LDP – Počela je izborna kampanja, ovog puta s tom razlikom što dosadašnji koalicioni partneri kažu da neće ubuduće više biti u koaliciji.
Na današnji dan prije točno 125 godina je umro Karl Marx, osnivač “naučnog socijalizma”, kako je govorila nekoć partijska propaganda kod nas, ali i u drugim zemljama tzv. realnog socijalizma, koji je, pak, bio sve drugo samo ne i stvaran.
Ove nedelje viđam mnogo ljudi koji se, od kako je Koštunica raspustio vladu, ponašaju kao da se situacija naglo popravila. Onaj strah, ona agonija od pre samo 5-6 dana kao da je nestala sa prvim sunčanim danima i Tadićevim raspisivanjem izbora.
Kosovo je na međunarodnom planu bilo priznato kao deo Jugoslavije, i kada je ona prestala da postoji, srpske pretenzije na teritoriju Kosova su postale ništavne i prazne.
Da, i ja mislim da glavno pitanje glasi: zašto je Srbija izgubila Kosovo, odnosno zašto ta teritorija od pre neki dan samo zauvek ostaje u Srbiji, ali ne i na neki drugi način.
Na dramatičnim sjednicama Predsjedništva SFRJ 11. i 12. marta/ožujka 1991. godine odlučivalo se o vojnom udaru odnosno uvođenju ratnog stanja u zemlji, u režiji Slobodana Miloševića i njegovih satelita u Predsjedništvu SFRJ i u Generalštabu.