Država na izbacivanje
To smo dobili, rijaliti od države. Nije to figura. Kaže Vučić, šta hoće ti tužioci i sudije, pa za mene je glasalo dva miliona ljudi. Nikada ni za koga ovde nije toliko ljudi glasalo. Niti će.
To smo dobili, rijaliti od države. Nije to figura. Kaže Vučić, šta hoće ti tužioci i sudije, pa za mene je glasalo dva miliona ljudi. Nikada ni za koga ovde nije toliko ljudi glasalo. Niti će.
Otvoren je konkurs za junake. Nedavno su se pojavili novi kandidati, svi iz pravosuđa. Gledamo ih s velikom nadom, uprkos iskustvu. Jer, znamo, dugo su ćutali, dugo su izbegavali da se zameraju.
U izdanju Centra za obrazovne inicijative Step by Step iz Sarajeva izašla je školska trilogija Dejana Ilića: „Škola za petparačke priče“, „Fantastična škola“ i „Škola za bogove i superjunake“.
Grešna mi duša, pogledao sam preksinoć snimak iz Brisela. Ursula von der Leyen i Vučić izlaze pred novinare, u sali u Briselu. Gledam Vučića i vidim pokojnog Taška Načića. I sad me proganja ta slika.
U svakom od tri poglavlja novog filma Kathryn Bigelow „A House of Dynamite“, gledamo iznova tih 19 minuta koliko balističkoj raketi, lansiranoj ka Sjedinjenim Državama, treba da stigne na svoj cilj.
Demokratija podrazumeva sukob. Podrazumeva da se ne slažemo i da o tome javno govorimo. Podrazumeva da ljude želimo da privučemo na svoju stranu a protiv onih koji misle drugačije od nas.
Čistke se sprovode na VMA, u Univerzitetskom kliničkom centru Srbije, Institutu za majku i dete i u Kliničko-bolničkom centru Zvezdara. Na meti progona nalazi se najmanje desetak lekara.
Greh je ne obeležiti odmah povratak jedne od najvoljenijih serija u 21. veku. Čekali smo čitave tri i po godine da nam se vrati Netflixova „Stranger Things“. A gledamo je gotovo celu deceniju.
Srbija je zemlja strave i užasa kao da ju je King pravio. Ali, ipak nije po Kingu, nego baš po Dicku. Jer samo Dick može da nas nauči da gledamo iza onoga što verujemo da vidimo.
Odluka da domovi zdravlja dobiju i noćnu smenu pokazuje da oni koji upravljaju sistemom ne vide lekare kao ljude. I zato se usuđuju da nategnu njihove moći preko svake granice.
Čitalac je kao i ja zbunjeno gledao žene ispred zgrade skupštine u Novom Sadu kako cepaju i skidaju poruke sa metalne ograde koja od ulaza u zgradu razdvaja šator u kome Jaćimović štrajkuje glađu.
Vest kaže da je, za sada, Rio Tinto digao ruke od kopanja litijuma u Jadru. Ako je vest tačna, onda to jeste – pobeda. Makar i privremena, dok australijska kompanija ne promeni odluku.
Borba pobunjenih žitelja Srbije protiv tekućeg režima dobila je biblijske razmere. Samo ako to nećete, ne vidite kako majka, otac i sin u štrajku glađu zadobijaju novozavetne dimenzije.
Srednjoškolci sad kreću ponovo u protest, pokazuju solidarnost s majkom u štrajku glađu. Proradio kod dece moralni kompas iako smo im ga predali u kvaru. Mi ga pokvarili, deca popravila.
Od poštovanja žrtava i saosećanja s njihovim bližnjima u subotu, u nedelju smo stigli do izrugivanja i žrtvama i njihovim bližnjima, kvazirodoljubivih pesama i slavljenja smrti.
Sprečavati ljude da se sećaju žrtava i daju im pomen može samo vlast duboko svesna da je odgovorna za smrt šesnaest osoba. Nisu pobunjeni žitelji Srbije politizovali njihovu smrt, to je uradila sama vlast.
Deca u Šapcu rešila da blokiraju svoje škole jer im nisu dozvolili da dočekaju i smeste studente pešake na putu ka Novom Sadu. Šta su očekivali direktori, ministar, Vučić, da deca poslušno pognu glave?
Ako usamljeni ludak može doneti kantu benzina i pištolj na prag same skupštine, uprkos obezbeđenju, onda niko od nas u ovoj zemlji nije siguran.
Radnja izvanrednog filma „Steve“ odvija se u Britaniji devedesetih godina 20. veka, kada konačno svima postaje očigledno kakve će biti posledice neoliberalnih reformi na zdravstvo i obrazovanje.
Vučić i njegov ministar policije nisu nikakvi vešti, ubedljivi lažovi. Naprotiv, oni se i ne trude da to budu. Njihova ideja je nešto sasvim suprotno tome: oni lažu da bi nas ponizili.
Nema velike razlike između toga kako su glasali Srbi na Kosovu i odluke izdavačkih kuća u Srbiji da učestvuju ili ne učestvuju na ovogodišnjem sajmu knjiga. Sasvim razumem i jedne i druge.
Ako je Netanjahu rat protiv Palestine poveo da bi izbegao da odgovora pred sudom, zašto bismo se čudili ako se taj rat zaustavi zbog Trumpove želje da dobije Nobelovu nagradu za mir.
Tako Vučić opisuje čoveka na snimku od 1. novembra 2024, ispred novosadske železničke stanice. Čovek je Miša Bačulov. Odbornik u skupštini Novog Sada. Opozicioni odbornik.
Jadni mi, to je omiljeni uzdah žitelja Srbije. Ko će nas spasiti, to je naše omiljeno pitanje. Kad god nas razočaraju oni u koje polažemo sve nade, vratimo se u zagrljaj s kriminalcima i ubicama iz 90-ih.
Ne čuvaju režim ideološki ostrašćene pristalice spremne na sve, ni proračunati klijenti. Čuvaju ga ljudi poput direktora škole u Mirijevu, koji zna da ne treba da bude direktor ali se plaši da to kaže.
U fokusu nove serije „Task“ (Zadatak) na HBO-u stoji pitanje može li se biti dobar u očajnoj situaciji, kada stvari izvan naše kontrole zamagljuju i otežavaju izbor između dobra i zla.
Bilo je potrebno da više desetina hiljada palestinskih civila bude pobijeno ili da umre od direktnih posledica rata, da bi se preduzele prve mere protiv Izraela. Mi se pravimo da nas se sve to ne tiče.
Prošlo je više od trideset godina, grozne stvari su se dogodile, i ništa nismo naučili. I sad nam se sve vraća. U devedesetima to su bili etnički „drugi“. Danas smo to mi, politički „drugi“.
Čega se to plaši ministar prosvete kad preti da će ponovo oteti plate profesorima? Kaže, moguće je da profesori ponovo obustave nastavu. Gle, nije naivan, ima iskustva. Naučili ga roditelji đaka iz Mirijeva.
Crno im je omiljena boja. Sami su se obukli kao fašisti i ponašaju se svojom voljom kao fašisti. Na stadionu ih je bilo malo pa su došli policajci, žandarmi, policajci u civilu, da ih zaštite i ohrabre.
Iz nove knjige Biblioteke XX vek – Ivan Čolović je predložio knjigu mojih tekstova s Peščanika, u ovom vremenu previranja i velike nade. Nisam se pitao ima li to smisla, odmah sam prihvatio.
Sve što je Šapić uradio od Beograda revizorima bi prošlo ispod radara, samo da su vaspitači u obdaništima dobijali niske plate kao i ranije. Što većina i jeste dobijala, ali njih nekoliko je prošlo bolje.