Kraj tranzicije
Danas su neke zemlje EU podjednako nacional-fašističke kao Srbija. U tom smislu, Srbiji jeste mesto u Evropi: nema suštinske razlike između izjava Vaclava Klausa i Tomislava Nikolića.
Danas su neke zemlje EU podjednako nacional-fašističke kao Srbija. U tom smislu, Srbiji jeste mesto u Evropi: nema suštinske razlike između izjava Vaclava Klausa i Tomislava Nikolića.
Kako se utvrđuje da li je u Srebrenici počinjen zločin genocida? Na osnovu snimaka migranata iz 2015, koji „u regionu jedino u Srbiji ne deluju uplašeno od postupaka naroda ili vlasti“.
Instead of acting as allies against the false refugee policy, Croatia and Serbia are blowing the war horns and preparing for a new historic battle. The refugees are not important anymore.
Umesto da zajednički istupe protiv loše politike EU prema izbeglicama, Hrvatska i Srbija duvaju u ratničke trube. Izbeglice su postale nebitne, ostala je samo – mržnja.
VIDEO, transkript i fotogalerija – Peščanik na Beograd Prajdu, govore Biljana Srbljanović, Vesna Rakić-Vodinelić, Dejan Ilić i Boban Stojanović. Razgovor vodila Svetlana Lukić.
Protiv svakoga ko nam se ne sviđa bilo ko može podneti krivičnu prijavu, a mi ćemo – vlast, dakle – odlučivati da li ćemo te osobe zaista krivično i goniti, bez obzira na pravnu osnovanost tih prijava.
Znači, za loš režim u Srbiji nisu krive ovdašnje elite nego – ni manje ni više – navodno neobrazovani i primitivni gledaoci rijaliti programa.
Nezadovoljstvo rijaliti programima kulminiralo je potpisivanjem peticije da se oni zabrane. Peticiju prati niz tekstova i izjava u medijima čiji se autori zgražaju nad sadržajem tih programa.
Panika se širi Srbijom. Neko zarađuje na udžbenicima koje su škole dobile besplatno i tako potkrada državu. Država mora da se odbrani. Inspekcija mora da deluje.
Školegijum
O nesreći u Černobilu 1986. i pokušajima da se njene posledice prihvate kao deo svakodnevnog iskustva od koga zavisi naš opstanak na planeti.
Predsednik Srbije je gledaocima kazahstanske televizije pokušao da objasni problem izbeglica sa Bliskog istoka koje su se u uputile ka zemljama Evropske unije.
Ministar odbrane se zahvalio na 4.000 primeraka Novog zaveta i 4.000 molitvenika koje je Biblijsko društvo Srbije poklonilo Vojsci Srbije. Bilo bi dobro da su vojnici uz ove dobili i knjige Milana Vukomanovića.
Nacionalizam je oblik borbe za vlast i oblik pravdanja vlasti, a ne samo kulturni sentiment. Nacionalistička fikcija u rukama represivnog aparata postaje prvorazredna politička činjenica.
One should hope that Vucic won’t propose to the “leaders of the countries that took part in the conflicts in the former Yugoslavia” to establish “a collective day of remembrance for all victims, regardless of their nationality”.
Treba se nadati, uprkos svim njegovim izjavama, da će predsednik vlade Srbije ipak razborito odustati od svog predloga o jednom zajedničkom danu sećanja na sve žrtve ratova iz devedesetih.
Ovo nije bio Dan sećanja na žrtve, nego dan obnavljanja i snaženja ratnohuškačke retorike. Ispod krinke mirotvorstva i dalje se ovde oglašavaju okoreli ratni huškači.
Već dvadeset godina u Srbiji se ne donosi zakon po kome bi osobe izbegle iz Hrvatske u avgustu 1995. dobile status civilnih žrtava rata, a time i mogućnost da im država pomogne.
Posle dvadeset godina domaći zvaničnici konačno priznaju da je Srbija u periodu 1991-1995. bila u ratu i imala teritorijalne pretenzije prema susednim državama?
Ima migranata koji su još 2010. ka boljem životu krenuli iz Konakrija, glavnog grada Gvineje. Više od pet godina trebalo im je da preko Dakara, Kazablanke, Istanbula, Izmira, Atine, Soluna i Skoplja, stignu do Srbije.
Spram „divljaštva“, što je slika iz Potočara na kojoj danima insistiraju domaći mediji, „Srbi“ su pokazali „civilizovanost“. Ako to nekoga podseti na devetnaestovekovnu imperijalnu propagandu – na dobrom je tragu.
Ako bi danas neko ovde poželeo da istupi u ime „naroda“ a u vezi sa socijalnom pravdom, onda bi se ta reč morala očistiti od njenih etničkih primesa kako bi joj se vratio socijalni smisao.
Školegijum – O pedagogiji zlostavljanja u filmu Whiplash scenariste i reditelja Damiena Chazellea, koji je dobio pozitivne kritike i tri Oskara.
Školegijum – Govoriću o grafičkom romanu Emmanuela Lepagea „Muchacho“ (ili „Dečko“, a možda čak i „Klinja“), koji je pored odrastanja i revolucije u svoju naraciju upleo još i veru i obrazovanje.
Svojim izjavama, predsednici Srbije i Republike Srpske pripremili su scenu za incident u Srebrenici, koji ih je oslobodio i poslednjeg obzira: za njih su u Srebrenici napadnuti Srbija i „srpski“ narod.
Sagovornici Radio mosta Omera Karabega su bili Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakuleta, i Dejan Ilić iz Fabrike knjiga, saradnik Peščanika.
Predsednik Srbije je zamolio predsednika Rusije da uloži veto na britanski dokument koji će 7. jula biti predložen na usvajanje Savetu bezbednosti kao Rezolucija o Srebrenici.
Grčka drama hrli ka raspletu. Tek pošto se okonča, saznaćemo da li smo gledali tragediju ili komediju. Pri tom, njeni učesnici i posmatrači uveliko se razilaze u pogledu priželjkivanog srećnog kraja.
U skladu sa rečima predsednika vlade, pitanje glasi: kakav problem ima „99,9“ odsto „Srba“ da jasno kaže da je „0,1“ odsto „Srba“ počinilo gnusne zločine i da treba učiniti sve da se spreči da se to ponovi?
Predsednik vlade uprkos ubedljivo demonstriranom jedinstvu hoće još – jedinstva. Ako sad napišem da mi to liči na fašistički poziv na apsolutnu slogu u navodno teškim vremenima, hoću li preterati?
Dobili smo tako niz od pet tekstova, koji se svi – kako ih ja čitam – bave potrebom i mogućnostima da se na domaćoj sceni pojave nosioci nove, ako je moguće delotvornije levičarske politike.
Ministar prosvete istovremeno šalje dve poruke – prosveta jeste važna, ali su zakoni važniji; obrazovanje je važno, ali tržište rada je važnije; nastavnici su važni i nema ih dovoljno, ali ćemo neke ipak otpustiti.
Na adresu Marija Reljanovića i na moju, sa molbom da poruku prosledimo i Vesni Pešić, iz „Kabineta potpredsednika Vlade i ministra državne uprave i lokalne samouprave“ stigla su dva dokumenta.