Vreme curi Vučiću
Iako se širi slika na kojoj pobunjeni žitelji Srbije gube dah, upravo je obrnuto: pobunjenici se oporavljaju, a režim s Vučićem na čelu ostaje bez daha. I sad nas mrcvari. Malo on nas, malo mi njega.
Iako se širi slika na kojoj pobunjeni žitelji Srbije gube dah, upravo je obrnuto: pobunjenici se oporavljaju, a režim s Vučićem na čelu ostaje bez daha. I sad nas mrcvari. Malo on nas, malo mi njega.
Malo šta je u Srbiji pod tako strogim nadzorom kao što su udžbenici. Tekuća kampanja za novi komplet udžbenika iz tzv. nacionalnih predmeta vodi se kao da država u tom poslu nikad nije imala kontrolu.
Mi već tri i po decenije gradimo jedan te isti identitet i pokušavamo da na njega naslonimo državu. I uprkos silnom trudu i radu „države“ i identitet i država nam se uporno raspadaju u paramparčad.
Sad kad su pustili Užičane iz pritvora, možemo da pitamo: što ste ih uopšte hapsili? Na snimcima „dela“ zbog kog su privedeni vidi se da nema ničega za šta nekog treba hapsiti, izuzev možda policajce.
EXIT nikada, izuzev možda te nulte godine, nije bio naspram vlasti, kao festival buntovništva, otpora… čega god. Naprotiv, bio je to uglavnom festival vlasti, s ciljem da zaradi.
Ministarstvo prosvete je odlučivalo o tome hoće li dopustiti da se upiše nova generacija studenata. Dozvola za upis čekala se nedeljama i stigla je u poslednji čas. I to ne za sve fakultete.
Vođa vas uvuče u zločin, a onda vam garantuje nekažnjivost. Za uzvrat, očekuje da ga branite po svaku cenu. I upravo to gledamo: inicijaciju četvorice iz Novog Sada, oni su sad Vučićevi zauvek.
Policajac pod maskom je hodajuća pretnja, nema svoju volju i ne razmišlja svojom glavom, radi šta mu se kaže, spreman da bije i hapsi iako oseća da je sve što radi čisto nasilje bez ikakvog uporišta u zakonu.
Opet tajni snimci, pa poruke, pa hapšenja i dokazi koji nisu dokazi. I opet bi da se ruše država i poredak, a rušili bi ih sve neki goloruki i bosonogi ljudi naoružani samostrelom (kom. 1).
Tačno za nedelju dana, u utorak 1. jula, na biračkom mestu 25 u Kosjeriću ponoviće se izbori. Treba se nadati da će se sve dobro ponoviti. Cilj je da se nadoknadi i preskoči razlika od pedesetak glasova.
Predsednik nemačke vlade hteo je da kaže da, okrvavivši ruke u Iranu, napavši mimo svakog prava tu zemlju, Izrael čini uslugu ostatku sveta, a zapravo je mislio samo na zapadni svet.
Teško se EU ogrešila o stradale Palestince u Pojasu Gaze. Pokazala je licemerje prema Ukrajini. Od njih ne možemo da očekujemo da se ponašaju razumno i pošteno u vezi sa kopanjem litijuma u Srbiji.
Lista pobunjenih žitelja Srbije u Kosjeriću podnela je jedan prigovor. U Zaječaru je podneto na desetine i traži se ponavljanje izbora na svim biračkim mestima.
VIDEO i transkript – Glavno oružje Vučićevog režima više nije šargarepa nego batina. Ovih dana smo to videli u Kosjeriću i Zaječaru, ali i na fakultetima širom Srbije. Govore Raša Nedeljkov i Dejan Ilić.
Kao čudo pojavio se Raša Nedeljkov u nedelju uveče, pošto se završilo glasanje i rekao – istinu. I znao je da bi istina mogla skupo da ga košta, i njega i njegovu organizaciju CRTA.
Dok čekamo nedelju i rezultate izbora u Kosjeriću i Zaječaru od kojih nas podilazi jeza, možda bi trebalo da se pitamo kako smo stigli dotle da jedan kriminalni režim postavi meru naše ljudskosti.
Studentima se i žuri i ne žuri. Žuri im se da izađu na izbore, ali otežu da odgovore da li prihvataju inicijativu Univerziteta u Beogradu da se delimično, ili kako god, vrate na nastavu.
Teška borba vodi se na izborima u Kosjeriću i Zaječaru. Tu imamo goloruki narod spram režima koji nemilice troši sve državne resurse. U toj nesrazmeri, pobeda pa čak i tesni poraz bili bi ravni čudu.
Rebellious part of society in Serbia reacted to the harrowing image of a Serbian boy being strangled by an Albanian policeman, and took to the streets with a slogan worn out by decades of abuse.
Na strašan prizor srpskog dečaka koga davi albanski policajac u Kosovskoj Mitrovici, reagovao je pobunjeni deo društva u Srbiji i izašao na ulicu sa sloganom izlizanim od decenija zloupotrebe.
Koliko smo daleko spremni da idemo u pobuni? Šta nismo spremni da damo režimu, gde su naše crvene linije – to je pravo pitanje.
Studenti i pobunjeni žitelji Srbije brane zemlju od revolucije na državni pogon. Oni su konzervativni na najčasniji mogući način: hoće da sačuvaju institucije i znanje nagomilano u njima.
U svom stripovskom nastavku Orwellove crne povesti, francuski crtač i scenarista Xavier Coste otvara pitanje kakvu je alternativu totalitarizmu moguće stvoriti pod totalitarnim okolnostima.
Od nacionalnih izbora su u ovom trenutku važniji i sudbina univerziteta i najavljeni režimski skup u Nišu i lokalni izbori u Kosjeriću i Zaječaru. Sve te usputne priče utiču na krajnji ishod.
Svi su stali uz odluku studenata, uz čvršće ili slabije ograde, ali uglavnom sve smislene ograde. To nije napad na studente već jačanje fronta naglašavanjem gde treba pojačati linije napada na režim.
Svaki tren čitanja i gledanja u table crtane poeme „Petar & Liza“ pesnika i slikara Miroslava Sekulića Struje, čisti je vizuelni, čitalački, intelektualni užitak: preplave vas misli i osećanja.
Loša Netflixova serija povod je da se vratimo predlošku koji je zloupotrebljen, genijalnom crtanom romanu „Eternaut“ i njegovom scenaristi Hectoru Germanu Oesterheldu, čija je biografija takođe epska.
Srbija je na putu ne samo da se oslobodi jednom zauvek starog/obnovljenog režima iz devedesetih, već i da se uspostavi kao pristojna država, da je takvom napravimo. Reč je tu o dva nivoa politike.
Kao priča iz sna, tako izgleda vest o dogovoru o izlasku opozicije uz podršku studenata na lokalne izbore u Kosjeriću. Izbori će biti početkom juna. Vremena je malo, ali ne smeta da se sanja.
Zar je RTS Vučiću manje važan od bilo koje skupštine u Srbiji, koje su policajci i specijalne jedinice branili svim sredstvima od opozicije i demonstranata? A siroti RTS u mraku već danima.
Na liniji udara zvučnog topa – šta god da je to bilo, zovimo ga: top – našlo se više hiljada ljudi. I tih više hiljada ljudi ponašalo se prema jednom istom, golim okom vidljivom obrascu.
Dok zabrinuti čitalac čita ove redove, ja stojim u Bulevaru Zorana Đinđića ispred broja 104. Jeste, tu je policijska stanica u kojoj se, dok stojim ispred nje, nalazi rektor UB Vladan Đokić.