Nije se desilo
DwP – Sedam godina, od 1990. do 1997, istina stoji pred očima žitelja Srbije, ali umesto u nju oni zure u svoj „autoritarni režim“ i njegove slike o „stradanju nacije“. I s tim slikama odlaze u rat na Kosovu.
DwP – Sedam godina, od 1990. do 1997, istina stoji pred očima žitelja Srbije, ali umesto u nju oni zure u svoj „autoritarni režim“ i njegove slike o „stradanju nacije“. I s tim slikama odlaze u rat na Kosovu.
Protiv Trumpa ima šanse samo Michelle Obama. Sada će demokrate uraditi sve da njenu harizmu projektuju na Kamalu Harris. Mudro su se toga setili – tako ih hvali samoproglašeni znalac Vučić.
Moguće je da u EU ima i pristojnih političara. Moguće je da samo Srbija nije imala sreće, da najgori evropski politički kadar dopadne baš njoj, bilo da je reč o litijumu ili Kosovu.
Na fotografiji, Trump drži visoko podignutu pesnicu pored američke zastave. Lice mu brazdaju dve krvave linije. Autor fotografije Evan Vucci kaže da je u trenutku dok ga slika, Trump izvikivao: „Fight! Fight!“
Vlada pre par godina donela uredbu da se ne kopa litijum; vlada ovog leta donese odluku da se kopa litijum. Zašto je bio potreban Ustavni sud za to? Mogli su taj sud da sačuvaju za nešto drugo.
Da su stvari s litijumom postale krajnje ozbiljne pokazuju i hapšenja od nedelje. Ljudi su zatvorili prugu Loznica – Zvornik na 2 sata. Tako su odlučili da protestuju. A onda je došla policija da hapsi.
Ta druga vremena za kojima je Vučić tako prostački uzdahnuo jesu sinonim za rat. Da je rat, s kakvom bismo lakoćom i s kakvim zadovoljstvom rušili kosovske letelice. Izviđačke letelice.
Ovde izbore ne kradu lopovi pod fantomkama: kao dođu usred noći, ukradu glasove od jednih i odnesu ih drugima. To tako ne može s izborima i glasovima. Po pravilu, ovde institucije kradu izbore.
Prvo državni funkcioneri redom napadaju festival Mirëdita i proglašavaju ga za uvredu nacije u čije ime govore. A onda zaključe da učesnici nisu bezbedni i zabrane festival.
Decenijama niko nije dirao park na Ušću, veliku livadu prošaranu drvećem, a novoradikali rešili da ga prekopaju i unakaze. Dakle, delfinarij treba da bude na Ušću, pored Muzeja savremene umetnosti.
Prvo smo se radovali što se reprezentacija uopšte plasirala, ali onda je proradio turbo nacionalni ponos, isprovociran skandiranjem Hrvata i Albanaca, i sada smo spremni da taj uspeh bacimo niz vodu.
Sve ono što bi Šapić rekao Vučiću, a ne sme, upućuje Inicijativi zbog festivala koji ova organizacija godinama pravi da bi se ponovo uspostavile veze pokidane ratom između žitelja Kosova i Srbije.
Mogao je Porfirije juče, pošto je ispričao šta je imao o Justinu i ikoni, da razgovara i s učiteljicom, i s nastavnicom, i s roditeljima koji su ih tukli. Da vidi šta s tim duhovima nije u redu.
9. i 10. juna, na aerodromu pored Kumanova, na molbu NATO-a sklopljen je „vojno-tehnički“ sporazum. NATO je konačno shvatio da nikada neće pobediti Srbiju i zato mu je bilo stalo do sporazuma.
Izbore u Nišu nije ukrao Vučić s fantomkom na glavi. Te izbore je ukralo na desetine lica kojima se znaju i imena i gde rade, jer da ne rade tu gde rade ne bi mogli da tako ukradu.
There is no reason to interpret opposition’s election results in Niš as a sign of broader positive change like in 1996/97. These are different times. Though the regimes are the same.
Nema razloga da jučerašnji dobar izborni rezultat opozicije u Nišu razumemo po analogiji sa 1996/97. kao nagoveštaj opštih promena nabolje. Ovo su druga vremena. Iako su režimi – isti.
Ne znam kako se razgovor o tome ko je prekršio dogovor pretvorio u razgovor o tome ima li bojkot izbora smisla. Ponekad ima, a ponekad ne. I to je sve što se načelno na tu temu može reći.
Nisu to (direktno) povezane stvari, ali ima neke ironične simbolike što se u ovom maju, paralelno s krnjom opozicionom izbornom kampanjom, Srbija doslovno davi u maloletničkom nasilju.
Vučić može nama da otima jezik, kao što nam je oteo državu; ali ne može to da radi drugima usred Skupštine Ujedinjenih nacija. Otuda taj epohalni moralni slom koji smo juče gledali.
Šta bi bio dokaz da je Bog uslišio Porfirijevu molbu i dao Vučiću „snagu, mudrost i odlučnost“. Da Skupština UN-a ne izglasa Rezoluciju o Srebrenici – je l to dokaz „snage, mudrosti i odlučnosti“?
Na dve nedelje od izbora, deo opozicije koji je odlučio da izađe malo preti bojkotom, malo blokadom, a malo se i bori. Tako krnji postali su meta režimskog iživljavanja.
Kako je samo ta gumica efikasna: mrtvim Srbima kao krpom prebrišete sve novije masovne zločine, uključujući i genocid u Srebrenici – narod koji je jednom stradao ne može počiniti zločin, zar ne.
Prekjuče je Si usred Beograda najavio savez Srbije i Kine. Juče se Vučić zaklinje u uniju Srbije i EU. Iz ugla četvrtka, sreda se nije desila. Iz ugla srede, četvrtak nije mogao da se desi.
Ostali smo bez informacije da li je, kao Vučić, i Macron, pre nego što se juče video sa Sijem, dao intervju CCTV. Ako jeste, da li je i njega, kao Vučića, pogledalo 300 miliona Kineza?
Srbija je institucionalizovala devedesete upravo da iz njih ne bi izašla, da nastavi sa odbijanjem da prizna činjenice – da je Kosovo nezavisno i da je u Srebrenici učinjen genocid.
Citizens of Serbia, both individually or collectively, must make a decision. They are confronted with a regime mired in crime on one side, and a helpless and self-destructive opposition on the other.
Predsednik Demokratske stranke je u pravu kada kaže da ga ne zanimaju minuti za protagoniste opozicije na RTS-u, te da pažnju treba usmeriti ka samom informativnom programu te medijske kuće.
Žitelji Srbije, svako za sebe i svi zajedno, treba da odluče šta da rade. S jedne strane imaju režim ogrezao u kriminal. S druge strane stoji nesnađena i autodestruktivna opozicija. Između toga biraju.
Jedni izlaze na izbore ako se ispune uslovi; drugi ne izlaze dok se ne ispune uslovi. U čemu je razlika? Kao da je neko naprosto hteo da izađe iz koalicije, bez obzira na sve.
Macron and Vučić were simply merchants. This time, Vučić, as a buyer, did not come to Paris only for airplanes, a nuclear reactor… He also came for some positive propaganda.
Pitanje da li izaći na izbore možda nije sasvim pogrešno ili izlišno, ali jeste manje važno. Savez opozicije i EU koja nije prijateljski nastrojena prema Vučiću – i jedno i drugo je važnije od 2. juna.