Fantomski ud
Odluka da se prekine štrajk pametna je ne zato što se štrajkom već nešto postiglo, nego zato što se njime ništa nije ni moglo postići. Ovde ljudski život ništa ne vredi, pa ne može imati smisla ni štrajk glađu.
Odluka da se prekine štrajk pametna je ne zato što se štrajkom već nešto postiglo, nego zato što se njime ništa nije ni moglo postići. Ovde ljudski život ništa ne vredi, pa ne može imati smisla ni štrajk glađu.
Realnost u Srbiji menja se iz dana u dan, po hiru režima sa Vučićem na čelu. To smo videli kada je najsmešniji virus postao najstrašniji. Slično gledamo i po ukidanju vanrednog stanja.
Pakleni novoradikalski stroj u srcu DS-a – to bi bila slika aktuelnih događaja u Demokratskoj stranci. Sada čekamo da vidimo da li će da eksplodira ili će uspeti da razminira svoje središte.
The Crisis HQ downgraded from instructions for behaviour in public transport to mere suggestions. As of now, as many people as the vehicle can bear can enter. Masks no, gloves no, distance no.
Pešić pita može li se podržati ispravan metod političke borbe ako ga primenjuje – fašista. Za Vesnu Pešić, dakle, Obradović je fašista. I pošto je fašista, šta god da radi, to se mora odbaciti.
Ako je iko sumnjao da su žitelji Srbije bili žrtve iživljavanja siledžije na mestu predsednika, juče je dobio potvrdu da je bilo tako. Da nije, Vučić svoje pristalice ne bi u krdu izvodio pred parlament.
Krizni štab se sa pozicija instrukcija za ponašanje u prevozu povukao na pozicije predloga, a pod naletom Vučića. U prevoz mogu da uđu svi. Maske – ništa. Rukavice – ništa. Odstojanje – ništa.
Ej, osoba koja od 2012. naovamo ne prestaje da cmizdri i zapomaže, da teško uzdiše i roni gorke suze nad samim sobom, hoće sada da nam objasni kako se – plakanjem ne dobijaju glasovi.
Školegijum – Već smo govorili o stripovima Propovednik Gartha Ennisa, Stvorenje iz močvare Alana Moora te Živi mrtvaci Roberta Kirkmana. Sada im dodajemo Sandmana Neila Gaimana.
Šta je udaranje u šerpe? Vučić kaže da je to otimanje aplauza od lekara. Zašto onda nije platio da se mlatara bakljama i viče živela struka. Ili ako ne baš struka, onda na primer: živeli lekari.
Magarac iz naslova je Vučić. Bliže određenje je – Buridanov magarac. Kao taj magarac, i Vučić treba da izabere između dve za njega podjednako primamljive opcije da kinji žitelje Srbije.
Bezmalo su isti Kovid 19 i Vučić: obojica se prenose i održavaju kapljično, odnosno pljuvanjem. Samo što je prvi za razliku od potonjeg neselektivan te na jedan specifičan način humaniji.
Deca preko leta treba da idu u školu ne zbog obrazovanja nego zbog kolektivnog imuniteta. Školarcima sa šalje poruka: bežanje iz škole je stvar elementarnog ljudskog dostojanstva.
SPC’s absolutely idiotic request to allow a liturgical gathering of believers over the Easter weekend was met by the state’s absolutely idiotic extension of the curfew by one more day – from 60 to 84 hours.
Strip A. Castella i C. Roija „Apokalipsa. Knjiga otkrivenja svetog Jovana“ u Italiji je objavljen prošle godine. Objavljivanje u Srbiji se poklopilo sa uvođenjem vanrednog stanja u tzv. ratu protiv korone.
Na idiotski zahtev pravoslavne crkve da se za vikend dozvoli liturgijsko okupljanje vernika, država odgovara idiotskim produženjem zabrane kretanja za još jedan dan – sa 60 sati na 84 sata…
Za one kojima je posao stao povoljni krediti nisu od velike pomoći. Njima će se premostiti period u kome se ništa ne radi, ali njihovo vraćanje udvostručiće opterećenje u kasnijim mesecima.
Zabrana kretanja i kretanje uz poštovanje jasnih pravila, dve su sasvim različite stvari. Potonje zvuči razborito i pokazuje se pet dana u nedelji kao efikasno, dok prvo liči na puko iživljavanje.
Zar posetom Novom Pazaru Vučić nije prekršio mere samoizolacije? Zar nije pokazao da „ozbiljnu situaciju“ ne shvata ozbiljno? Zar nije zaslužio ukor od Brnabić i prijavu od Stefanovića?
Brnabić kaže – novinarka Ana Lalić laže. Nije istina, kaže Brnabić, da u Kliničkom centru u Novom Sadu lekari i sestre nemaju opremu, da su im smene predugačke i da zato stradaju…
Školegijum – Priče o zombijima su važne jer se dotiču krupnih pitanja kao što su: šta to zajednicu ljudi čini vrednom odbrane i spasavanja, ili šta tu zajednicu može tako fatalno da ugrozi.
Umesto istine o razorenoj državi imamo državu koja kriminalizuje svoje žitelje. Umesto da kaže bolje od ovog ne umemo, režim preti žiteljime Srbije – vi ste krivi što mi ne umemo bolje.
Slike sa Beogradskog sajma juče su uznemirile sve, kako to biva sa logorskim slikama. Da se ne lažemo: to na sajmu liči isključivo na logor i ni na šta drugo. To sa bolnicom nema blage veze.
Ne treba zatvarati oči pred stvarnošću. Umesto te poruke, škole govore deci da je stvarnost nebitna, bitni su samo unapred propisani zadaci koji sa tom stvarnošću nemaju nikakve veze.
Treba da se stidim, kaže juče Brnabić, što pišem za Peščanik. Moguće je da nije mislila baš na mene. Sasvim sigurno je mislila na Rodoljuba Šabića. Čiji tekst na Peščaniku, opet, nije čitala.
Prekjuče je zabranio da Srbija izvozi hranu u druge zemlje. Juče se iščuđava i zgražava što se drugi ponašaju isto kao on, samo što umesto hrane oni ne daju medicinsku opremu.
„Pozivam sve na solidarnost i ozbiljnost, i Srbija će naravno pobediti“. Kao da virus haje za Vučićev borbeni poklič: samo sloga Srbina spasava. Šta da se radi, Vučić ne dobacuje dalje od toga.
Nije više smešno. Šaljivdžija sad umesto sapuna i rakije najavljuje zatvaranje granica… Evo nekoliko predloga kako da prekratite („ubijete“ ne zvuči dobro u ovom kontekstu) vreme karantina.
Zašto je raspisivanje izbora u Srbiji bilo vezano za Vučićev izlet u SAD? Šta je sporno u vezi sa izborima u Srbiji, pa se morala tražiti dozvola spolja da se oni raspišu? I šta se nudilo zauzvrat?
Na Konferenciji Američko-izraelskog saveta Aleksandar Vučić je dobio aplauz na otvorenoj sceni. Ko god da je Vučiću aplaudirao, nije upoznat sa sudbinom Jevreja na tlu Srbije u 2. svetskom ratu.
Demokratiju u Srbiji napadaju samoproglašeni čelnici opozicije, objašnjava Vučić u tekstu na engleskom, koji je toliko glup u svojoj podmuklosti da se treba nadati da neće biti preveden.
„Demokratija drhti od straha“, kaže mi bilbord. „Ne daj je“. „You talkin’ to me?“, pitam. Osvrnem se oko sebe, pogledam u bilbord i ponovo pitam: „You talkin’ to me?“ Možda je i čitalac imao sličan doživljaj.