STRAHOVLADA
VIDEO i transkript: Promocija knjige Vojina Dimitrijevića “Strahovlada” u CZKD-u. O knjizi govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Marko Milanović, Vesna Pešić i Dejan Ilić. Razgovor vodila Svetlana Lukić.
VIDEO i transkript: Promocija knjige Vojina Dimitrijevića “Strahovlada” u CZKD-u. O knjizi govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Marko Milanović, Vesna Pešić i Dejan Ilić. Razgovor vodila Svetlana Lukić.
Hajde odmah da kažemo da predsednik vlade laže kada se žali da ga „razne nevladine organizacije“ „maltretiraju“ zbog „tri barake“, pre nego što dođemo do onoga što je u njegovoj izjavi zaista važno.
Ministar policije Nebojša Stefanović je izjavio da je iznošenje istine o protivpravnom rušenju kuća u Savamali grubo mešanje u unutrašnje stvari Srbije i za tu grubost on sad očekuje izvinjenje.
Predgovor za autorovu novu knjigu „Škola za ’petparačke’ priče“: Poruku iz naslova treba shvatiti kao predlog da se u škole uvedu dela popularne kulture.
We are witnessing a conflict of the state with itself: MPs attacked the Ombudsman, and the prosecutor’s office attacked the Commissioner for Information of Public Importance.
Pored toga što ume da ruši kuće mimo zakona, gradonačelnik Beograda demonstrirao je da ume još i da – vozi bicikl. Novinari su bili oduševljeni njegovom veštinom održavanja ravnoteže.
Prisustvujemo sukobu države sa samom sobom: poslanici iz SNS-a, SRS-a i Dveri su napali Zaštitnika građana, a na udaru tužilaštva se našao Poverenik za informacije od javnog značaja.
U novom Mostu RSE Omera Karabega o ulozi Ivice Dačića u zaoštravanju tenzija u regionu govore Dejan Ilić iz Fabrike knjiga i Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo.
Kako je sve to samo zgodno i brzo ispalo: „špijun“ je sve hitno priznao, da bi potom bio i osuđen na tri godine zatvora. Nije afera stigla da se rasplamsa, a već je ugašena, a uskoro će biti i zaboravljena.
Građani regiona i Srbije ne smeju biti spokojni, jer je isuviše razloga da ponovo strahuju za svoju bezbednost i stabilnost političkih zajednica u kojima žive s ovim osobama na čelu države.
Nabavićemo jednu medalju, pa ćemo ispred zgrade parlamenta postaviti pobedničko postolje i uručiti je našem nepravedno zapostavljenom predsedniku vlade.
Odmah pošto je primio zlatnu medalju i otpevao „Bože pravde“, vaterpolista Andrija Prlainović je objasnio da iza uspeha u Riju ne stoji nikakva promišljena politika države u polju sporta.
U našoj nakrivo postavljenoj državi, izgleda da osoba koja nije etnički Srbin mora da postane olimpijski prvak da bi ostvarila pravo na ravnopravan tretman. To nas vodi do dva važna zaključka.
Ako sedamdesete vidimo kao zlatno doba (američkog) nezavisnog novinarstva, onda je početak dvehiljaditih njegov kraj, praćen politikama deregulacije i „tržišnog“ oblikovanja medijske scene.
Juče objavljeni demanti na Peščaniku izgleda kao uvrtanje pameti. Istina je, možda, da autor knjige, ili spornih delova, nije Vuković, ali to nije dovoljno da se zaključi da nema plagiranja.
Novinarka je dobila zadatak da napravi prilog „o tome kako u Srbiji posla ima, ali ljudi neće da rade“. Da ponovimo, pošto zvuči nestvarno ili kao neslana šala: „u Srbiji posla ima, ali ljudi neće da rade“.
Ovde ćemo govoriti o retorici predsednika vlade. Ona ima svoje posebnosti. Te posebnosti govore o političkom karakteru njegove vlasti. Tu retoriku mogli bismo opisati kao dvostruki govor.
Čim je za medije i pojedince upotrebio kvalifikativ „izuzetno kritični prema vladi“, ministar kulture i informisanja je potvrdio da medijske slobode u „našoj zemlji“ zapravo ne postoje.
Država se ponaša kao da su žene u njenom vlasništvu. Od nasilnika naplaćuje novčane kazne, a širi sistem zaštite uglavnom ne deluje sve dok se ne dogodi ubistvo, kada je već kasno za reakciju.
„Moj sin nije upisao fakultet i sada će da postane radnik. Ponosan sam na to što će biti radnik“, rekao je predsednik vlade i zloupotrebio svog sina u promociji jedne promašene obrazovne politike.
Predsednik vlade je 13 i po sati primao građane, slušao o njihovim problemima i zajedno sa njima tražio rešenja. Vučić je posle svega rekao: „Građani su videli da brinemo o njima.“
U proteklih nekoliko meseci broj migranata koji ulaze u Srbiju uglavnom se ne menja. Ulazi ih oko hiljadu koji se registruju, a pretpostavlja se da najviše još toliko njih uđe krišom.
Školegijum – Film „Pored mene“ Stevana Filipovića u Puli je dobio Zlatnu arenu, u Sarajevu nagradu mlade publike, a u Srbiji ga je videlo preko 80.000 ljudi.
Ko treba da odgovara za zločin u Srebrenici? Pa Bošnjaci. Zašto? Zato što ga koriste kao sredstvo u ratu koji se vodi „drugim sredstvima“ i kao opravdanje za pokušaj linča predsednika vlade Srbije.
Ovaj referendum zapravo nije bio o EU. Na njemu su u stvari Englezi izrazili želju da imaju svoju državu van Britanije. Jedini problem je u tome što to pitanje nije bilo i postavljeno na taj način.
U svetlu Savamale i „Beograda na vodi“, kakvo će to dobro doneti ovdašnjim građanima? Kako će se raspodeliti korist od ulaska kapitala iz Kine u Srbiju i na čiju štetu će se napraviti mesto za taj kapital?
U nekim medijima se tema rušenja kuća u Savamali potpuno gubi, a namesto nje se razmatraju osobe (njih dvadesetak hiljada za sad) koje su se usprotivile kršenju zakona i državnom nasilju.
On bi morao da zahteva da se stvari u Savamali vrate u stanje pre nezakonitog postupanja „odmetnutih“ organa vlasti: da se ponovo podignu srušene kuće ili da se za njih plati odšteta.
Nije moguće da predsednik vlade baš ništa nije znao. Možda se pravi nevešt kada kaže da nema sumnje (kao da je iko sumnjao) u to „da su najviši organi gradske vlasti u Beogradu odgovorni za rušenje objekata u Savamali“.
Dok se sklapa foto robot novog srpskog ministra prosvete, na drugoj obali Dunava je preko 50.000 ljudi izašlo da odbrani reformu obrazovanja koju bi da zaustavi tekuća hrvatska vlast.
Aleksandar Vučić želi „borbenu vladu“ sa „borbenim ljudima“. „Borbeni“ su oni ljudi, potrudiće se dalje da nam objasni, „koji hoće da se biju“. Naravno, „za dogovorene ciljeve“. Otkud mu to?
U istom dahu predsednik vlade stiže i da zapreti: „više od smena i novih nameštenja u RTV-u interesuje [me] racionalizacija zaposlenih u toj kući, kao i u RTS-u, kako se narodne pare ne bi rasipale“.