Crni Aleksandar
Sa Šotrinim „Aleksandrom“ već se može govoriti o nekoj vrsti „nacionalnog“ istorijskog žanra: pod krinkom igrane serije plasira se tobože istorijski sadržaj po želji i potrebama srpskog nacionalizma.
Sa Šotrinim „Aleksandrom“ već se može govoriti o nekoj vrsti „nacionalnog“ istorijskog žanra: pod krinkom igrane serije plasira se tobože istorijski sadržaj po želji i potrebama srpskog nacionalizma.
Ne verujte svojim očima, verujte poligrafu, kaže Vučić. Da li je vaš razum zdrav proveriće poligraf. Nije vam ni potreban razum, dovoljan je poligraf. Što je respirator za pluća, to je poligraf za mozak.
Hajde da zajedno nacrtamo jednu mrežu. Nazovimo je mrežom saučesnika. Crtaćemo je oko događaja od subote uveče. Jeste, oko notorne konferencije za novinare Vučića i Vulina i neme Brnabić.
Sinoć nas je ta čaša zaobišla. Emitovanje pogubljenja odlaže se za subotu uveče. A da je bilo sinoć, gledali bismo? Ili bismo promenili kanal? Ili bismo izašli iz kuće da ne padnemo u iskušenje?
Neće nama stranci pisati udžbenike – tako su otprilike prošle nedelje govorili Vulin i Vučić. Ali čitalac zna da je preko ministarstva prosvete država uvek bila jedini ovlašćeni i mogući autor udžbenika.
Od priznavanja prava drugima da žale za svojim žrtvama i zahteva da se isto to pravo prizna i „Srbima“, reditelj „Dare iz Jasenovca“ lako je stigao do tvrdnje da „tuđe“ žrtve uopšte nisu bile žrtve.
This is not an article about Djordje Balasevic or his death. Those who knew him better, who loved his songs more than me, will write about him. This is an article about Yugoslavia and its death.
Da li je to vest kada „srpskog“ mladića prebiju u školskom dvorištu? A kada se to dogodi na Kosovu? A kada je prebijeni 18-ogodišnjak sin političara iz stranke koja nije u koaliciji sa Srpskom listom?
Ovo nije tekst o Đorđu Balaševiću. Ni o njegovoj smrti. O njemu pišu i pisaće oni koji su ga poznavali bolje i njegove pesme slušali i voleli više od mene. Ovo je tekst o Jugoslaviji i njenoj smrti.
Australija se našla pod medijskom blokadom. Žitelji Australije ostali su bez vesti. Reklo bi se – pao je sistem, kao kada nestane struja. Ali nije nestala struja nego se iz Australije povukao – Facebook.
Vučić izlazi i govori svojim pristalicama; Vučićev pristalica izlazi i govori Vučićevim oponentima. Vučić kaže da je reč o opasnoj mafiji; Vučićev pristalica kaže da je prava mafija negde drugde…
Da li je logor Jasenovac uopšte postojao, sada kada je film o njemu ispao iz trke za Oscara? Pitanje je nelogično, a ipak se tvrdi: bez Oscara nam više niko neće verovati da se Jasenovac dogodio.
Vučićev režim pliva na traumama. Jedna od najvećih je ubistvo Zorana Đinđića 12. marta 2003. Kao da nije dovoljno da se gone kriminalci, da se hapse i da im se sudi. To još mora biti i predstava.
Zapravo treba da stoji – jeftini spektakl. Posle devet godina, scenaristička imaginacija režimskih naratora sasvim se istanjila. Umesto nove epizode, kako to biva sa serijama, gledali smo reprizu.
Tokom susreta sa Macronom u Parizu Vučić je doživeo stvari koje nije ni sanjao. Macron ga je odveo u vinski podrum Jelisejske palate. Hvali se Vučić da je malo ko u Evropi imao čast da to vidi.
Teško je pisati o neodgledanom filmu. Još je teže razumeti kako je film o Jasenovcu postao tema dana u prepucavanjima ovdašnje funkcionerke i reditelja filma sa jednim američkim filmskim kritičarem.
Profesor iz Amerike preko interneta nudi besplatne udžbenike u Srbiji. Ako bi obrazovanje trebalo da bude besplatno, zar ne bi trebalo pozdraviti velikodušni gest dobrotvora Kavčića?
U okviru seksualnog obrazovanja moglo bi se učiti i o integritetu vlastitog i tuđeg tela. Onda bi devojčice i dečaci umeli bez srama da o tome govore, jer zašto bi se stideli znanja stečenog u školi.
Školegijum – I pre nego što smo u maju 2020. videli prvu od 10 epizoda 1. sezone, producenti su najavili da će serija „Snowpiercer“ („Ledolomac“ bi bio najpribližniji prevod) ući u 2. sezonu.
Drugo polugodište u Srbiji počinje tačno na vreme, kako je i planirano, dok je u nekim evropskim zemljama (Britaniji i Nemačkoj, na primer) polazak dece u školu odložen zbog novog talasa zaraze.
Krivac za loše stanje u Sjedinjenim Državama svakako nije Trump. On je tek klovnovsko lice jedne pogubne republikanske politike, za koju bi bila nezaslužena pohvala nazvati je konzervativnom.
Fotograf je u kadru uhvatio maskiranog uzurpatora u sali za sednice američkog kongresa sa znakom junaka „Punishera“ na grudima. To je bilo dovoljno da se zatraži da Marvel Comics ukine strip.
Demonstranti se zaleću uz stepenice u pokušaju da nasilno prodru u parlament – donedavno je to bila scena rezervisana isključivo za zemlje istočne Evrope, Latinske Amerike i trećeg sveta.
Predsednik je tražio 11.780 glasova. Toliko mu nedostaje da pobedi. Mogao je da traži i mnogo više, jer ih je na hiljade više i dobio, tobože veruje on. Ali skroman je: ako mu fali 11.780 toliko će i tražiti.
Za trenutak zamislimo da je 2020. bila normalna godina, manje opasna po život i sa manje primitivnim režimom. Ako to sklonimo šta će ostati, šta ćemo pamtiti od serija ili muzike ili stripova?
Šta se štiti odlukom da 31. decembra i 1. januara kafići i restorani rade do 18.00 – „privreda“ ili „život“? Ili je reč o kompromisu: i „privreda“ i „život“. Ili, malo „privreda“, malo „život“. Ili ni privreda ni život.
Kao ta proverbijalna žaba rukave su zavrnule Brnabić, Kisić Tepavčević i Kon. Nema dobrog objašnjenja zašto su se u red od svega par hiljada primalaca ugurale čak tri osobe iz vlasti.
Vučić i Brnabić su sami kao meru blagostanja u Srbiji i njenog ugleda u svetu uveli broj vakcina. Pa nam je rejting bio na oko 1,8 miliona vakcina. Ali kada nas je izmerio svet, pali smo na par hiljada.
Posle uvida pisaca iz Hrvatske da je Vesić glup i budala, nećemo o Vesiću nego o jednom od pisaca – Viktoru Ivančiću. Pošto je Ivančić primetio da je Vesić budala, Vesić se zapitao – ko je Ivančić?
U nizu kriza od 2012. država pokazuje nesposobnost da se nosi sa teškoćama, dok žitelji Srbije demonstriraju veliki kapacitet za poštovanje pravila ponašanja u interesu zajedničkog dobra.
Da nema Đilasa novoradikali bi morali da ga izmisle. Zapravo, i jesu ga izmislili. Da nema tog izmišljenog Đilasa oni ne bi mogli da objasne zašto postoje kao politička (čuješ, politička!) grupa.
Prosvetni radnici nisu među prioritetnim grupama za vakcinaciju protiv korone. Na vrhu liste su lekari, policajci i vojnici. Škole su rangirane niže od policije i vojske, ali čekaće i ljudi stariji od 65 godina.