Fikus i analitika
Brnabić nam baca prašinu u oči i podmeće neodržive argumente. Stvari su još gore ako se u obzir uzme kontekst. Direktor BIA je Bratislav Gašić. A on je već pokazao da nije u stanju da zaštiti bezbednost građana.
Brnabić nam baca prašinu u oči i podmeće neodržive argumente. Stvari su još gore ako se u obzir uzme kontekst. Direktor BIA je Bratislav Gašić. A on je već pokazao da nije u stanju da zaštiti bezbednost građana.
Raste broj Betmena u Srbiji (znamo, samo jedan je Supermen). Posle Miladina Šarčevića, koji vežba mišiće na deci i roditeljima, te na prosvetnim radnicima, kao Betmena smo dobili i Bratislava Gašića.
Sinoć je predsednik uzurpirao vreme u centralnoj informativnoj emisiji na javnom servisu – 18 od 38 minuta Dnevnika. Umesto vesti gledali smo predsednika koji nam saopštava i tumači događaje.
Aleksandar Vucic offered to one refugee boy from Afghanistan and his family a chance for a decent life in Serbia – and then turned that offer into its very opposite…
Utisak je da političari iz opozicije već vide leđa vladajućoj koaliciji, pa je sad samo pitanje ko će od njih efikasno oklevetati i eliminisati suparnike, pokupiti većinu glasova i sâm zasesti na čelo države.
U drugačijoj zemlji, Vid bi putovao avionom, sredstva za lečenje dece ne bi se prikupljala na aukcijama, a Farhad i njegovi nesrećni sunarodnici uključivali bi se u integracijske programe za otpočinjanje novog života.
Sve što je o konkurenciji i Ikei rekao Lakićević meni nije sporno. Nejasno je ipak da li iz dolaska Ikee Lakićević, kao i predsednik, zaključuje da je Srbija „normalna i moderna“.
Nije prvi put da se ovde dolazak jedne strane kompanije s ponudom slabijeg kvaliteta slavi kao nacionalni uspeh. Setićemo se dolaska restorana McDonald’s krajem osamdesetih godina XX veka. Pesme su pevane o tome.
Obratite pažnju na nalepnice na kolima hitne pomoći: veliki broj tih kola Srbija je dobila kao donaciju. Svaka osoba slabijeg zdravlja u Srbiji potencijalni je strani plaćenik, i to u doslovno egzistencijalnom smislu.
Ne samo što je dijalog nedemokratski i orkestriran, nego je i intelektualno i moralno skučen. I kod pisca i kod naučnika, da predsednika i ne pominjemo, upadljivo izostaje svest o istorijskoj odgovornosti.
Školegijum – Ja sad govorim o sebi, da bih izbegao da govorim o vašim kolektivnim identitetima. Dakle, šta znači to kada vi kažete da ste Srbin? Ko je napisao definiciju šta to znači biti Srbin?
On je izbrisao tradiciju koja se decenijama zalaže za mirno rešavanje „kosovskog pitanja“. Bez nje, Vučić nudi samo radikalski lažni mir. Što on i čini pozivanjem na tradiciju izraelsko-palestinskih odnosa.
Može li se Politika diskreditovati više nego što je to učinio njen kolegijum u saopštenju „Pokušaji diskreditacije Politike“, pošto je otkriveno da su dva teksta u Politici objavljena pod lažnim imenima i titulama?
„Otvoreno sam gej celog života i nikada nisam imala problem u Srbiji“, izgovoriće Ana Brnabić u intervjuu za CNN. Iz toga bi se moglo zaključiti da je u Srbiji, kada je reč o ženama i gej osobama, sve u redu.
Vezu između „stravičnog zločina“ i poslovičnog magarca predsednik republike pravi preko svog sina. Vučićev sin, saznaćemo, sklon je da kaže – „sve je bilo dobro osim onog o Srebrenici“.
Ana Brnabić dobro zna šta jeste, a šta nije rekla. Biće da je rekla baš ono što stoji na sajtu Bloomberga i u prevodima u domaćim medijima. Ali, sve i da nije tako, zašto se ona nije oglasila i rekla da je po sredi greška?
Bedan je ovaj ministar. On živi u zemlji u kojoj je bivši predsednik republike preko veze završio školu i stekao diplomu. I ni reč o tome nije imao da kaže Šarčević, a sad se junači pred nastavnicima, roditeljima i decom.
Školegijum – Širom Sjedinjenih Država i u Evropi na ulice kreću da izlaze demonstrantkinje u odorama reda sluškinja iz distopijske priče Margaret Atwood stare više od tri decenije.
Zadužiti Aleksandra Vulina za oružane snage Srbije ravno je objavi rata susedima. Vulin se već afirmisao u sejanju mržnje. Brnabić ga je konačno postavila na mesto odakle s reči može preći na dela.
Kao američki, i naši opozicioni političari izlaze u javnost s mlakim predlozima, da ne iritiraju pristalice protivničke strane, u nadi da će se stranka na vlasti zbog očigledne nesposobnosti urušiti sama od sebe.
Vest kaže: „Članovi omladine SNS-a priredili su iznenađenje predsedniku države Aleksandru Vučiću – jutros rano došli su ispred zgrade Predsedništva da ga pozdrave prilikom dolaska na posao.“
Pre nego što se uvedu pravne mere za „zaštitu“ ćirilice, trebalo bi razmisliti i o propisu po kome bi svima koji o ćirilici, jeziku, identitetu i kulturi pojma nemaju trebalo zabraniti da o tome javno govore.
Vučić na početku svog predsedničkog mandata radi isto što je radio i sa mesta prvog potpredsednika vlade 2012. godine. Izgovara relativno razumne stvari dok u džepu drži pesnicu stisnutu u šipak.
I Dačić nekada i Vučić danas zvuče kao ljuta i beskompromisna opozicija vladajućoj politici prema Kosovu. Kao da je neko drugi izdajnicima nazivao sve one koji su u tih pet godina izgovarali slične stavove.
Juče je po svemu sudeći svaki izveštač imao svog nadzornika u civilu. Civilne straže formirale su i „zaštitni“ prsten oko parlamenta. Na tom poslu moralo je biti angažovano više desetina nasilnika…
Sredinom maja otvorena je javna rasprava o nacrtu Zakona o dualnom obrazovanju. Na internet strani ministarstva pored samog nacrta dato je i njegovo obrazloženje. Naravno, sve je to laž do laži.
Zaevu, jednom od aktera „makedonskog scenarija“, neprijatno je što se događaji u njegovoj zemlji koriste kao izborno strašilo u susednoj. To je svima razumljivo, sem Dačiću i Vučiću.
Može li se domaći antifašistički pokret i pobeda nad fašizmom zamisliti bez Jugoslavije? Može li se sovjetski antifašizam i pobeda nad fašizmom zamisliti bez Crvene armije i SSSR-a? Može, naravno.
Na proteste pristalica Gruevskog može se gledati kao na pogađanje oko predaje vlasti. U tom smislu, Makedonija je vremenska mašina za putovanje u našu budućnost.
Odluka francuskog suda da Haradinaja ne izruči Srbiji je neočekivana, jer dolazi posle jednoglasnih čestitki i oduševljenja zbog pobede ovdašnjeg predsednika vlade na izborima za predsednika.
Kada zatvoriš političke institucije i medije – politika se izmešta na ulicu, a poruka ima onaj domet koliko možeš da prepešačiš. Studenti su to savladali, ostaje nada da će to shvatiti i stranke u opoziciji.
Možda je toga bilo i ranije, ali nismo zapamtili. Zato skrećemo pažnju na dva na prvi pogled možda nepovezana incidenta na tekućim, još nezavršenim izborima, da ne bismo (opet) zaboravili.