Mirno spavajte
Nastavnici koji nisu radili u ponedeljak, ne mogu da pritisnu vladu. Ali ni vlada ne može da pritisne njih. Nema čime. Nastavnici su tako slabi da im se teško može još nauditi.
Nastavnici koji nisu radili u ponedeljak, ne mogu da pritisnu vladu. Ali ni vlada ne može da pritisne njih. Nema čime. Nastavnici su tako slabi da im se teško može još nauditi.
Posle novog pokušaja atentata na Trumpa „šalu“ je napravio Elon Musk: on je primetio da su na Trumpa već dva puta pucali i pokušali da ga ubiju, a još niko nije pokušao da ubije Bidena ili Harris.
Nastavnici su pozvali na štrajk u ponedeljak. Neka ne strepe, i sad će im prihvatiti sve zahteve. I nijedan neće biti ispunjen. Tako se igra ta igra. Nastavnici bi morali biti pametniji.
Dok god je ovaj režim tu, istinu o kopanju litijuma nećemo moći da čujemo s mesta s kojih bi bilo logično da se istina čuje. Jer sva ta mesta režim je uzurpirao da oblikuje svoju nazovi stvarnost.
Laže predsednik vlade da Srbija nema način da pomogne Srbima na Kosovu, jer je vojna intervencija tobože jedina pomoć. To ne samo da nije jedina opcija, nego uopšte nije (razumna) opcija.
Jedno pitanje – što sam ja gori od Stevana Filipovića, pa on može da bude „ekološki terorista“ a ja ne mogu. Evo, neka čitalac sam kaže pošto pročita (samo) belešku o Stevanu (dosije je još u izradi).
Ako sebe možda i vide kao saveznike vlasti i kao borce za realizaciju pogubnih odluka tekućeg režima, oni svojim porukama zapravo pokazuju koliko je ovaj režim loš i nekompetentan.
U susretu sa Severinom, ovaj režim se razgolitio i otkrio stubove na kojima stoji: Srebrenica, Oluja i litijum: Srebrenica, to jest laž; Oluja, to jest mržnja; litijum to jest (ras)prodaja zemlje.
U Drini se udavila jedna beba, zajedno sa svojom majkom. Koliko nas je spremno da zbog toga izađe na ulicu i zatraži da se i granice Srbije i sve druge granice otvore za migrante?
Kao što nastavnici ne treba da imaju status službenih lica, tako ni decu ne treba strože kažnjavati za loše ponašanje u školi. Barem ne u prvom koraku, i pre nego što se iskoriste druga pedagoška sredstva.
Ova naša država ne ume da brine ni o čemu. Dobro, ne baš ni o čemu, ali o mnogo toga. Velika je sramota to što u Srbiji umiru životinje od žeđi. Ne može se to drugačije reći.
Sakupi se tih 200 hiljada evra i dâ se Novaku, Bogdanu, Jokiću… nekome već, od njih. Nazovimo to honorarom: da se pojave na prvom sledećem protestu i kažu – nećeš kopati!
Roditelje nije briga šta će im dete u obdaništu raditi, kako će se zabaviti, da li će mu biti lepo. Jedino o čemu misle je da živo i zdravo dete uzmu iz obdaništa. A posle sve isto i u školi.
Žitelji Srbije lome strah i izlaze na ulicu i javno se suprotstavljaju režimu. Režimu, dakle, kome su bila puna usta naroda, taj narod sad kaže da mu ne veruje i da mu neće dozvoliti da uništi zemlju.
Da Venecuela ima litijum i da se Maduro dogovorio s Borellom, ili barem sa Scholzom, mogao bi da proglašava pobedu na izborima sve i ako ih ne bi ni bilo, ili ako nijedan glas nije prebrojan.
Kamala Harris nije tu da preobraća Trumpove glasače. Tako nešto verovatno nije moguće, niti se to uopšte radi u izbornoj kampanji. Smisao kampanje je da zadržite svoje birače i izvedete ih na glasanje.
DwP – For seven years, from 1990 to 1997, the truth stood before the Serbian residents, but instead they were fixated on their “authoritarian regime” and its stories about “national suffering.”
Za razliku od kolonizovanih ili „neokolonizovanih“ zemalja, politička (a s njom delimično i ekonomska) sudbina Srbije zavisi isključivo od nas. Sve u priči o litijumu u Srbiji zavisi od nas.
DwP – Sedam godina, od 1990. do 1997, istina stoji pred očima žitelja Srbije, ali umesto u nju oni zure u svoj „autoritarni režim“ i njegove slike o „stradanju nacije“. I s tim slikama odlaze u rat na Kosovu.
Protiv Trumpa ima šanse samo Michelle Obama. Sada će demokrate uraditi sve da njenu harizmu projektuju na Kamalu Harris. Mudro su se toga setili – tako ih hvali samoproglašeni znalac Vučić.
Moguće je da u EU ima i pristojnih političara. Moguće je da samo Srbija nije imala sreće, da najgori evropski politički kadar dopadne baš njoj, bilo da je reč o litijumu ili Kosovu.
Na fotografiji, Trump drži visoko podignutu pesnicu pored američke zastave. Lice mu brazdaju dve krvave linije. Autor fotografije Evan Vucci kaže da je u trenutku dok ga slika, Trump izvikivao: „Fight! Fight!“
Vlada pre par godina donela uredbu da se ne kopa litijum; vlada ovog leta donese odluku da se kopa litijum. Zašto je bio potreban Ustavni sud za to? Mogli su taj sud da sačuvaju za nešto drugo.
Da su stvari s litijumom postale krajnje ozbiljne pokazuju i hapšenja od nedelje. Ljudi su zatvorili prugu Loznica – Zvornik na 2 sata. Tako su odlučili da protestuju. A onda je došla policija da hapsi.
Ta druga vremena za kojima je Vučić tako prostački uzdahnuo jesu sinonim za rat. Da je rat, s kakvom bismo lakoćom i s kakvim zadovoljstvom rušili kosovske letelice. Izviđačke letelice.
Ovde izbore ne kradu lopovi pod fantomkama: kao dođu usred noći, ukradu glasove od jednih i odnesu ih drugima. To tako ne može s izborima i glasovima. Po pravilu, ovde institucije kradu izbore.
Prvo državni funkcioneri redom napadaju festival Mirëdita i proglašavaju ga za uvredu nacije u čije ime govore. A onda zaključe da učesnici nisu bezbedni i zabrane festival.
Decenijama niko nije dirao park na Ušću, veliku livadu prošaranu drvećem, a novoradikali rešili da ga prekopaju i unakaze. Dakle, delfinarij treba da bude na Ušću, pored Muzeja savremene umetnosti.
Prvo smo se radovali što se reprezentacija uopšte plasirala, ali onda je proradio turbo nacionalni ponos, isprovociran skandiranjem Hrvata i Albanaca, i sada smo spremni da taj uspeh bacimo niz vodu.
Sve ono što bi Šapić rekao Vučiću, a ne sme, upućuje Inicijativi zbog festivala koji ova organizacija godinama pravi da bi se ponovo uspostavile veze pokidane ratom između žitelja Kosova i Srbije.
Mogao je Porfirije juče, pošto je ispričao šta je imao o Justinu i ikoni, da razgovara i s učiteljicom, i s nastavnicom, i s roditeljima koji su ih tukli. Da vidi šta s tim duhovima nije u redu.
9. i 10. juna, na aerodromu pored Kumanova, na molbu NATO-a sklopljen je „vojno-tehnički“ sporazum. NATO je konačno shvatio da nikada neće pobediti Srbiju i zato mu je bilo stalo do sporazuma.