Dačić kao jastreb srpske politike
U novom Mostu RSE Omera Karabega o ulozi Ivice Dačića u zaoštravanju tenzija u regionu govore Dejan Ilić iz Fabrike knjiga i Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo.
U novom Mostu RSE Omera Karabega o ulozi Ivice Dačića u zaoštravanju tenzija u regionu govore Dejan Ilić iz Fabrike knjiga i Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo.
Kako je sve to samo zgodno i brzo ispalo: „špijun“ je sve hitno priznao, da bi potom bio i osuđen na tri godine zatvora. Nije afera stigla da se rasplamsa, a već je ugašena, a uskoro će biti i zaboravljena.
Građani regiona i Srbije ne smeju biti spokojni, jer je isuviše razloga da ponovo strahuju za svoju bezbednost i stabilnost političkih zajednica u kojima žive s ovim osobama na čelu države.
Nabavićemo jednu medalju, pa ćemo ispred zgrade parlamenta postaviti pobedničko postolje i uručiti je našem nepravedno zapostavljenom predsedniku vlade.
Odmah pošto je primio zlatnu medalju i otpevao „Bože pravde“, vaterpolista Andrija Prlainović je objasnio da iza uspeha u Riju ne stoji nikakva promišljena politika države u polju sporta.
U našoj nakrivo postavljenoj državi, izgleda da osoba koja nije etnički Srbin mora da postane olimpijski prvak da bi ostvarila pravo na ravnopravan tretman. To nas vodi do dva važna zaključka.
Ako sedamdesete vidimo kao zlatno doba (američkog) nezavisnog novinarstva, onda je početak dvehiljaditih njegov kraj, praćen politikama deregulacije i „tržišnog“ oblikovanja medijske scene.
Juče objavljeni demanti na Peščaniku izgleda kao uvrtanje pameti. Istina je, možda, da autor knjige, ili spornih delova, nije Vuković, ali to nije dovoljno da se zaključi da nema plagiranja.
Novinarka je dobila zadatak da napravi prilog „o tome kako u Srbiji posla ima, ali ljudi neće da rade“. Da ponovimo, pošto zvuči nestvarno ili kao neslana šala: „u Srbiji posla ima, ali ljudi neće da rade“.
Ovde ćemo govoriti o retorici predsednika vlade. Ona ima svoje posebnosti. Te posebnosti govore o političkom karakteru njegove vlasti. Tu retoriku mogli bismo opisati kao dvostruki govor.
Čim je za medije i pojedince upotrebio kvalifikativ „izuzetno kritični prema vladi“, ministar kulture i informisanja je potvrdio da medijske slobode u „našoj zemlji“ zapravo ne postoje.
Država se ponaša kao da su žene u njenom vlasništvu. Od nasilnika naplaćuje novčane kazne, a širi sistem zaštite uglavnom ne deluje sve dok se ne dogodi ubistvo, kada je već kasno za reakciju.
„Moj sin nije upisao fakultet i sada će da postane radnik. Ponosan sam na to što će biti radnik“, rekao je predsednik vlade i zloupotrebio svog sina u promociji jedne promašene obrazovne politike.
Predsednik vlade je 13 i po sati primao građane, slušao o njihovim problemima i zajedno sa njima tražio rešenja. Vučić je posle svega rekao: „Građani su videli da brinemo o njima.“
U proteklih nekoliko meseci broj migranata koji ulaze u Srbiju uglavnom se ne menja. Ulazi ih oko hiljadu koji se registruju, a pretpostavlja se da najviše još toliko njih uđe krišom.
Školegijum – Film „Pored mene“ Stevana Filipovića u Puli je dobio Zlatnu arenu, u Sarajevu nagradu mlade publike, a u Srbiji ga je videlo preko 80.000 ljudi.
Ko treba da odgovara za zločin u Srebrenici? Pa Bošnjaci. Zašto? Zato što ga koriste kao sredstvo u ratu koji se vodi „drugim sredstvima“ i kao opravdanje za pokušaj linča predsednika vlade Srbije.
Ovaj referendum zapravo nije bio o EU. Na njemu su u stvari Englezi izrazili želju da imaju svoju državu van Britanije. Jedini problem je u tome što to pitanje nije bilo i postavljeno na taj način.
U svetlu Savamale i „Beograda na vodi“, kakvo će to dobro doneti ovdašnjim građanima? Kako će se raspodeliti korist od ulaska kapitala iz Kine u Srbiju i na čiju štetu će se napraviti mesto za taj kapital?
U nekim medijima se tema rušenja kuća u Savamali potpuno gubi, a namesto nje se razmatraju osobe (njih dvadesetak hiljada za sad) koje su se usprotivile kršenju zakona i državnom nasilju.
On bi morao da zahteva da se stvari u Savamali vrate u stanje pre nezakonitog postupanja „odmetnutih“ organa vlasti: da se ponovo podignu srušene kuće ili da se za njih plati odšteta.
Nije moguće da predsednik vlade baš ništa nije znao. Možda se pravi nevešt kada kaže da nema sumnje (kao da je iko sumnjao) u to „da su najviši organi gradske vlasti u Beogradu odgovorni za rušenje objekata u Savamali“.
Dok se sklapa foto robot novog srpskog ministra prosvete, na drugoj obali Dunava je preko 50.000 ljudi izašlo da odbrani reformu obrazovanja koju bi da zaustavi tekuća hrvatska vlast.
Aleksandar Vučić želi „borbenu vladu“ sa „borbenim ljudima“. „Borbeni“ su oni ljudi, potrudiće se dalje da nam objasni, „koji hoće da se biju“. Naravno, „za dogovorene ciljeve“. Otkud mu to?
U istom dahu predsednik vlade stiže i da zapreti: „više od smena i novih nameštenja u RTV-u interesuje [me] racionalizacija zaposlenih u toj kući, kao i u RTS-u, kako se narodne pare ne bi rasipale“.
Tridesetak maskiranih osoba sa palicama upalo je u Radio televiziju Vojvodine (RTV) i redom smenilo sve na koje su naišli. Nešto ranije, Upravni odbor RTV-a srušio je kuće u Savamali. Ili je bilo obrnuto?
Kuće u Savamali srušili su idioti. To nam je u Vranju rekao predsednik vlade. Mi smo, naravno, odmah znali da samo idioti mogu da navuku „fantomke“ i bagerima usred noći ruše kuće po gradu.
U svom demantiju, Nikola Samardžić ne osporava nijednu činjenicu iz mog teksta. Iz istog skupa činjenica, za razliku od mene, on izvodi tvrdnju da Srbija nije bila odgovorna za Holokaust.
„Srbija nije odgovorna za Holokaust, ali će uraditi sve da posledice Holokausta ispravi na svojoj teritoriji“, izjavio je 5. maja, na Dan sećanja na Holokaust, direktor Agencije za restituciju.
VIDEO i transkript, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Dimitrije Boarov, Vesna Pešić i Dejan Ilić.
Nema ničeg spornog u želji da se osvoji što više poslaničkih mesta. Ali sada gledamo kako se to radi po svaku cenu. RIK je morao da poništi glasanje na onoliko izbornih mesta koliko je potrebno…
Postoji utisak da se u polju politike ništa ne može uraditi, što ljude odvraća od aktivnog angažmana. Tako se „jedina moguća opcija“ održava na vlasti. Ovi izbori su napravili pukotinu na toj slici.