Militaristička farsa
Srpski generali, željni da se još malo zadrže u trupi i štabovima, spremni su da trpe ministra koji se ozbiljno zaneo u igri drvenom puškom i sa svojim ludim šefom pravi pobedničke planove za novi Balkanski rat.
Srpski generali, željni da se još malo zadrže u trupi i štabovima, spremni su da trpe ministra koji se ozbiljno zaneo u igri drvenom puškom i sa svojim ludim šefom pravi pobedničke planove za novi Balkanski rat.
Zašto je Jutka uopšte važan za poimanje svrhe i suštine vlasti i moći? Kao nepismeni badavadžija, vidno neotesan i nedorastao bilo kakvom ozbiljnom poslu, taj je čovek ipak dobro razumeo domete moći…
Nema sumnje da je ministar zdravlja pokušao da ismeje Sergeja Trifunovića i da pritom oduševi vođu svojom falusnom lucidnošću. Kao, aha, on tu nešto glagolji protiv predsednika i ne bira reči. Ali ua, mali mu je!
Neizbežna je ideja o novom, svakako preciznijem značenju tog pojma, koji je neizbežno evoluirao od bande u užem smislu (pljačkaška, razbojnička, silovateljska), do kastinski ustrojene banditske klike.
Javila se majka bolesnog deteta, a njena tvrdnja da je mali pacijent želeo da vidi Vučića liči na iznuđenu bajku. Videli smo da dečkić nije mogao da se odupre zagrljaju onoga koji nasrće na njegovo slabašno zdravlje.
Pogibija Šabana Šaulića je udarna vest. Vučićeva borba za Kosovo u Minhenu ostala je u senci ove smrti: „Kad pročitate telegram saučešća Ane Brnabić, naježićete se!“
Premijerka mu veruje i to je jedino što ima od političke obuke. Ali sada je dužna da svoju odanost fanatizuje i u nekim zajedničkim deonicama bude odani tumač svake, pa i najsumanutije gospodareve ideje.
Skupovi usiljene odanosti održavaju jadnike na ubogom radnom mestu. Revnosni televizijski hroničar traži među narodom one koji ga vole. Nahvatali su jednoga koji kaže: „Došao sam ovde samo da ga pipnem!“
Želeo sam da premijerki Brnabić posvetim proznu baladu, držeći da joj lirika pristaje po prirodi teške dužnosti koja joj je zapala. No ipak je to zamašan posao, liričar nisam, a ovo su samrtna, epska vremena…
Gledao sam proteste u Vašingtonu gde je na vešalima bila obešena lutka sa likom Trampa. Devedesetih se to dešavalo sa krpenim modelom Slobodana Miloševića odevenim u prugasto robijaško odelo.
Ne znam kako je stigla i odakle je došla tamo, ali u Politici je preneta dirljiva reportaža, „topla ljudska priča“ Tanjuga o njegovoj poseti najstarijoj Srpkinji. Srpkinja se zove Nadežda Pavlović i ima 107 godina.
Ulazak Sergeja Trifunovića u politiku izazvao je neku vrstu žustre čaršijske pometnje. Njegova javna delatnost izvan glumačkog posla jeste neprekidni izazov i neuporediva atrakcija. Grubo bacanje rukavice u lice…
Ne znam da li je Vučić stigao da pored Zmaja i Vebera pročita nešto od Tomasa Mana, bar Ispovest varalice Feliksa Krula. To bi mu pomoglo u važnom poslu koji obavlja.
Opozicija ne vodi proteste nego oni vode nju, sa jednim jedinim ciljem, posle koga su ostvarivi svi drugi: pad AV, bez odlaganja i opravdanja, bez čekanja da se samodržac strmekne sa svog trona sam od sebe…
Putin ne voli da govori na mitinzima. Rekao je da neće govoriti. A ipak su mu podmetnuli mikrofon. Rekao je jednu rečenicu: Hvala na prijateljstvu. I odleteo. Usplahireni domaćini su ostali da naprave bilans.
Ima nečeg u Ivici Dačiću što ga čini neizbežnim: u najboljim godinama postao je ministar za uzaludne poduhvate. Bavi se politikom od detinjstva, bio je najmlađi genije Žitorađe i Cecin školski drug…
Moja ideja da bi ministarka mogla da se grudva i sanka sa svojim adolescentom izgleda da je zakasnela, jer je mališa prerastao tu fazu mnogo brže nego njegovi vršnjaci. Eno ga, već je u UN-u.
Orden Aleksandra Nevskog ide na prsa Aleksandra (Anđelka) Vučića „za veliki lični doprinos multilateralnoj saradnji sa Ruskom Federacijom“. To je neka vrsta ordenske akontacije za ustupke koji (svakako) slede.
Video sam karikaturu Dušana Petričića u novom broju NIN-a: Vučić i Vesić su došli u posetu bolesnom detetu, otvaraju prozor i pokazuju malom bolesniku šljašteći grad, unoseći tako veliku radost u njegov život.
Čitav avetinjski sistem stvoren na haosu, mafijaškoj pljački i razaranju života, zajedno sa svojim nastranim simbolom je meta građanske pobune. Neko je već rekao da se taj presudni hod ničim ne može zaustaviti.
Godina sa rednim brojem 2018. se gasi i nestaje u bezdanoj prošlosti. Sklon sam da kao i lani napravim neki bilans, listu haotičnog razaranja okupiranog društva. Inventar je okrenut naglavce, od deset do nule.
Terzić kaže: ništa od onoga što je bilo dobro za Zvezdu ne bi bilo moguće da Vučićev duh nije lebdeo nad Marakanom. A dok njegov duh lebdi nad Marakanom, gde je Vučić?
Tanjug, koji ne postoji, javlja da je Dodik, sa dužnosti na kojoj više nije, dodelio Orden časti sa srebrnim znacima Lazanskom. Njih dvojicu inače bliskim drži i maligna, što će reći iracionalna i slabovida rusofilija.
Daleko sam od toga da bilo koga podstičem da pod pretnjom pravde beži odavde. To će svako koga se tiče proceniti i učiniti sam, ili pred argumentima pobunjene ulice, ako mu se posreći te ga pre toga ne uhvate.
Iz Višnjičkog bulevara se začula buka, kao cirkular koji zapinje o čvor, pa je nosilac te kakofonične grmljavine, neka freza sa prikolicom napravljenom ko zna od čega, skrenuo tamo gde je stajala policijska patrola.
Razbijena glava je revolucionarni, a ne pacifistički povod. Oni se ne boje šetnji, nego žestine u buni. Ne mislim na nasilne proteste, srpsko žuto prslučenje, nego na odlučnost…
Ana se manula digitalizacije, metnula šlem na glavu i započela karijeru zamenika glavnog vojskovođe. Trijumvirat Vučić, Vulin i Brnabić želi da uđe u istoriju po svaku cenu. Samo ih zamislite na čelu kolone…
Povod za ovaj tekst je TV nastup funkcionerke iz ministarstva rada. Najpre je rekla da danas invalidi slave svoj praznik, pa im ona sa svoje visoke strane i činovništva kome pripada tu okolnost srdačno čestita.
Na osnovu čega je predsednik izrekao amnestiju za svog prijatelja, koji je više puta pred policijskim fotografom pozirao anfas i iz profila? I lepo je ispao. On zna da Radoičić nije umešan, a kako zna, još ne zna.
Iste večeri dok smo u Starom gradu uz pomoć autora pokušali da prepoznamo Hitlera na karikaturi, u Kruševcu je drvenim motkama pretučen Borko Stefanović, vođa levice. Tukli su ga maskirani, organizovani batinaši.
Kako se radovao Dačić, posle Cece prvi građanin Žitorađe? Vratio se prezimenu austrijskog kancelara, koje za njegove potrebe ima falusnu konotaciju: „Preko njega (Kurca) su hteli u Interpol, tako su i prošli“.
Nervoznim prstima oslobađam sadržaj bele koverte nadajući se sećanju neke ljubavi, ma koliko stara bila. Kad nećete verovati! Predsednik meni lično. Na dnu pisma potpis i paraf. Jeste, on je, dvojice takvih nema.