Zar sve ove godine
U nagoveštajima boljih vremena, mojoj generaciji su najveće ljubavi stvar prošlosti. Kapanje para, to bi mogla da bude još jedna milostinja mahnitog Deda Mraza, obuzetog natalnom manijom.
U nagoveštajima boljih vremena, mojoj generaciji su najveće ljubavi stvar prošlosti. Kapanje para, to bi mogla da bude još jedna milostinja mahnitog Deda Mraza, obuzetog natalnom manijom.
Senat BU je ponovo poništio ono što je već jednom poništio i zaključio: Mi se time više nećemo baviti. Ja ću se baviti, kaže oduzeti doktor, neće oni mene da vraćaju na običnog magistra.
Odlagali smo sklapanje ove knjige čekajući da prestane korona. U stvari smo čekali da padne Vučić, pa da imamo srećan kraj. Nismo dočekali ni jedno ni drugo, ali oboje će jednom nestati…
U Kolubari se više ne kopa ugalj, nego blato. Mića nije o tome znao ništa. Pre toga je radio samo sa ćumurom. Raspustio je stručni savet u sistemu od važnosti za opstanak zemlje.
Govor na uručenju priznanja Vitez poziva: Uveren sam da su pobuna i otpor centralni deo smisla, bez toga ostaje samo ponizno pristajanje i umiranje u strahu od sopstvenih misli.
Projektovan da bude na čelu državne sile, koliko legitimne znaće se tek na kraju. Prvo u sektoru odbrane a zatim policije, opčinjen snagom koju ne poznaje i crnim mundirima.
Gledao sam opet film Bore Draškovića „Život je lep“ o nasilju bez razloga. Svi artisti iz te priče, osim Šerbedžije, davno su mrtvi. I film „Život je lep“ Roberta Beninjija o radosti i nadi u logoru smrti.
Predgovor za knjigu Ljubodraga Stojadinovića: Srbija je zakoračila u ponor bar dva puta u protekle tri decenije: 1991. i 2012. Kako izgleda Srbija dok pada u ambis – o tome piše Stojadinović.
Parlament pretvoren u palanački bircuz u kome se nadvikuju đilkoši, ludi polutani, jurodivi i socijalno zapušteni, nastrani varijeteti homo sapiensa – doneće zakone koji su već doneti…
To je pitanje impulsa. Na izborima, ma kakvi oni bili, mafija na vlasti će svakako napraviti mnogo bahatih grešaka. Makar jedna od njih će biti neoprostiva, mada na prvi pogled neznatna.
Patrole postoje kao odgovor na projekciju vlasti o uspostavljanju novog srpskog poretka: jedan narod, jedna partija, jedan firer. Srpski svet nastaje kao negacija svake ideje o slobodi.
Pojavila se (dobra) ideja da bi kandidat za predsednika Srbije mogao da bude Zdravko Ponoš. Čovek čiste biografije, general koji drži do svojih principa. Iz vojske su ga oterali Šutanovac i Tadić…
Već je bilo zamagljenih pokušaja koketiranja režima sa svojim odrazima u podzemlju. Vladar teško može da porekne, a više i ne poriče svoje mračne veze sa licima koja narušavaju svačiji ugled.
Od manekena svakog propadanja, bolesti, umiranja i bede, vladar je postao patetična žrtva upotrebe glagola u literarne svrhe, a Vidojković parija, onaj čija je psovka dobila nacionalni značaj.
Vrhovni je podigao avijaciju, poslao je na sam rub Kosova i učinio izmoždenu Srbiju moćnom državom. Niko ne sme da se igra sa nama. Ponižavanje ove zemlje, to je samo njegova stvar.
Ponovo je Vučić pretvorio sebe u spasioca, po cenu da Vulin bar još jednom ispadne opasna budala. Poglavica je spasavao sebe. Čeka izbore, a onda će znati kakva mu je policija potrebna.
Vratio se Saša Janković. Gde je bio samo on zna. Većina je već zaboravila zaštitnika naroda koji je u politici živeo kratko kao leptir, kao artist ispaljen iz cirkuskog topa: uzleteo, pao i nestao.
Zašto ne istaknemo vola, makar i na ražnju, kao sliku nedostižne snage na Balkanu i šire? Zar volovi nisu vukli državnu kasu i komoru pri bekstvu srpske države iz Srbije u Velikom ratu?
Bio je ekološki ustanak, i nije uspeo. Ili možda jeste? O tome se u beogradskoj čaršiji misli na različite načine, kao i o svakom pokušaju pobune. Sve su one u novije vreme bile nekako neubedljive…
Šta se događa kad vladar u obraćanju javnosti ne kaže ništa? Pa ništa. Vanredna obraćanja su već godinama redovna. Nikada nismo dobili odgovor zašto govori tako dugo i nesuvislo i kome.
Stvaranje istorije je ambiciozna ludost, a ovde imamo čoveka uverenog da je u njenom centru. A. Vučić, lice opasnih namera, obećao je pre dva dana da neće otići na smetlište istorije.
Osvajanje vlasti uz pomoć mafijaških odreda, izgubljena u prevodu svojih enigmatskih zamki, objasnila je jezikom koji nije moguće razumeti. Rekla je da o tome ne zna ništa, ali je sigurna da nije tačno.
Na tom zboru, gde su u čast Kočića o gari pevala glavata gospoda, kao i na drugim mestima gde se skuplja ovdašnja varijanta krema, nije bilo maski ni distance. Pevači se disali jedan drugome u krajnike.
Vozovi i metro imaće zajedničko čvorište u Prokopu. Tu će se sastajati ono što se ne kreće i ono čega nema. Da bi se stiglo do ostalih stanica metroa, trebaće još jači gradski saobraćaj ili posebni metro.
U jednom času Bjelogrlić je ustao i pesnicama više puta udario Antonijevića. Nekoliko sati ranije doživeo je ovacije kao najbolji glumac, posle festivalske projekcije filma „Nečista krv“.
Trudeći se da pokaže osobine koje nema, vladar poseže za milosrđem koje se njega ne tiče i na koje nema prava. Taj gest prestaje da bude predstava o humanosti, i postaje njena bahata negacija.
Ovo je kratki izveštaj sa Zvezdare. Već tri dana oblak pun bojnih otrova ulazi u ljude zombije, a oni se kreću negde u nadi da mogu da izbegnu hemijski udar. Ali takvog mesta nema.
Još smo živi, još nas ima! Tako nam je javio čovek koji ne postoji, gradonačelnik Beograda Zoran Radojičić. Izašao je odnekud iz otrovnog oblaka i podelio sa svima svoj optimizam.
Politički život Boška Obradovića okončava se u vinskoj završnici. Protekao je u tegobama koje nastaju u traganju za nejasnim varijantama i konačnim rezultatima višestruke travestije.
Moj predlog da se Zagorki privede čovek koji ovde ima sve od vlasti, a pod osnovanom je sumnjom da se slobodno bavi nedozvoljenim radnjama nije naišao na osetnu podršku.
Baš mi se nije išlo, ali urednička se ne odbija. Dođoše predsednik, Selaković, Zorana i Mali. On je uzeo reč i govorio čitav sat i nešto jače. Nije rekao o čemu je govorio. Pitanja. Ajde Goco.