Cena kapitulacije i kako dalje
Da, studenti su srce i duša protesta, razlog zbog kog je uspelo ono što drugima nije. Ali ljudi na ulicama, kojih je u jednom trenutku bilo pola miliona, samo u Beogradu, svi oni, svi mi smo – protest.
Da, studenti su srce i duša protesta, razlog zbog kog je uspelo ono što drugima nije. Ali ljudi na ulicama, kojih je u jednom trenutku bilo pola miliona, samo u Beogradu, svi oni, svi mi smo – protest.
Studentski plenumi se već nedeljama ne oglašavaju, blokade su pri kraju, a zatišje su iskoristili samozvani proroci da tumače „volju studentsku“ i prekorevaju nas kad se usudimo da postavimo pitanje.
Pod šatrom pijani vladar u izlivu četničkog transa maše pesnicom, zaštićen odanim trupama. U bizarnom obredu poniznosti neki lokalni teolog ljubi mu ruku i izjavljuje ljubav. To su slike raspada.
Iako se širi slika na kojoj pobunjeni žitelji Srbije gube dah, upravo je obrnuto: pobunjenici se oporavljaju, a režim s Vučićem na čelu ostaje bez daha. I sad nas mrcvari. Malo on nas, malo mi njega.
Srpska opozicija nije počinila nijedan „smrtni greh“ koji bi opravdao ogroman animozitet. Većina njenih aktera nije bila deo vlasti i ne vuče repove velikih afera. Odakle, onda, tolika odbojnost?
Ustav je na ulici, među studentima i građanima, dok je režim u posedu brutalne sile. Na jednoj strani su zarobljene institucije koje ne poštuju nijedan zakon, na drugoj je pravda bez institucija.
Ako je vlast htela da pokaže kako brine za narod, zar ne bi bilo logičnije da pored tunela dežura predsednik Srbije koji je taj put otvorio na silu i pri tom javno ismevao upozorenja stručnjaka?
Ukoliko je poštovan Zakon o pomilovanju, postupak je pokrenuo nadležni ministar. Javnost bi morala znati kojim se razlozima rukovodio, pogotovo kada se pomilovanje daje za nasilna krivična dela.
Više od trideset godina posle početka, Ivica Dačić se nigde nije pomerio jer nigde nije ni išao. Njegov vrednosni okvir neprestano je bio parče vlasti i iluzija o moći koja odatle dolazi.
Nije se osušilo mastilo na odluci prvog pomilovanja, usledila je najava o pomilovanju okrivljene za pokušaj ubistva koji je rezultirao teškim povredama glave studentkinje tokom protesta u Beogradu.
Ne sumnjam u nečije dobre namere zato što mislim da je zlonameran ili glup, već zato što je mlad i možda iskreno veruje da je on prvi otkrio borbu za bolje sutra.
Sad kad su pustili Užičane iz pritvora, možemo da pitamo: što ste ih uopšte hapsili? Na snimcima „dela“ zbog kog su privedeni vidi se da nema ničega za šta nekog treba hapsiti, izuzev možda policajce.
Profesor iz Beograda nominovao je za Nobelovu nagradu za mir izvestiteljku UN-a za ljudska prava na palestinskim teritorijama, autorku izveštaja „Od ekonomije okupacije do ekonomije genocida“.
Policija, pojedini glavni javni tužioci i ministar pravde, kao deo osvetničke pesnice vladajućeg režima, sprovode isključivo volju predsednika Srbije, umesto da poštuju normu i duh Ustava i zakona.
Na snimku se vidi kako devojka spušta glavu ali je policijska službenica grubo čupa za kosu. Devojku za kosu počinje da vuče i drugi policajac, dok joj onaj ispred nje uporno unosi telefon u lice.
Ratni zločinci su ponovo postali generatori kulture nasilja čiji trag vijuga kroz minule decenije. Nikada nisu proizveli toliko smrti kao julskih dana 1995. u Srebrenici i okolini.
Pojedini etički i estetski uzori sekte, poput gospoje Zorane i Sarape, održali su lekciju Novaku Đokoviću o uticaju pumpanja na podizanje studentskog terorističkog ustanka u Srbiji.
EXIT nikada, izuzev možda te nulte godine, nije bio naspram vlasti, kao festival buntovništva, otpora… čega god. Naprotiv, bio je to uglavnom festival vlasti, s ciljem da zaradi.
„Pritisak ulice“ je dopustiv i dopušten. Teza o pravu na pobunu protiv tiranije zapisana je u preambuli Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
U pozivu da se razgradnjom trulog sistema bave ljudi neopterećeni političkom ambicijom, krije se strah od kompromisa, „istorijskih pomirenja“ i povratka onih koji su nas uvlačili u ratove.
Vidovdansko predvečerje proveo sam u Mitićevoj rupi, možda baš na mestu gde je bio zaboden onaj sat: nisam čuo nijednu reč sa bine i otišao sam kući zadovoljan, jer nisam čuo ni video Mila Lompara.
Pored vidljivog policijskog nasilja, u Srbiji je u toku i jedan skriveni okršaj koji se vodi kroz urušavanje naučnog i obrazovnog sektora, sa posledicama koje taj krah povlači za sobom.
Studentski pokret je kao bicikl, možete na njemu stići daleko. Autonomija koju vam daje zasniva se na ljudskom faktoru. Zahteva da održavate ravnotežu i da okrećete pedale, da ne kažem da… pumpate.
Studenti su pred izborom: ili će postati demokratska i građanska snaga, svesna važnosti prava, institucija i odgovornosti ili će postati još jedan pogon za reprodukciju nacionalne samoobmane.
Ministarstvo prosvete je odlučivalo o tome hoće li dopustiti da se upiše nova generacija studenata. Dozvola za upis čekala se nedeljama i stigla je u poslednji čas. I to ne za sve fakultete.
Da li se predsednik Srbije više plaši ljudi koji nisu spremni da ubiju nego onih koji jesu? Čemu inače aboliranje nasilnika, čemu podela i pravih i lažnih policijskih znački kriminalcima?
Imali smo tokom ovih protesta svašta, i donbaskog Isusa i Beogradski sindikat, pa ipak ništa od toga nije dovoljno da se od protesta odustane, ili da im se fatalistički prorokuje brz i neslavan kraj.
Akt milosti kojim se nasilnici oslobađaju krivičnog gonjenja za teško prebijanje studenata, poslednji je ekser mrtvačkog sanduka – ili za pravosudni sistem ili za režim koji ga ubija.
Kraj se bliži i to je dobro. Nije dobro što, po svemu sudeći, kraj neće doći mirno. Leto u srcu grada će biti vruće i burno, a temperature uporno podiže predsednik 17.000 lojalista.
Posle 28. juna, kada su studenti proglasili režim nelegitimnim, pobuna se guši masovnim i neselektivnim hapšenjima bez osnova. Okupljanje građana na ulici postaje „teško krivično delo“.
Da li materijal koji je BIA pribavila primenom posebnih mera iz svog matičnog zakona, može biti korišćen kao dokaz u krivičnom postupku, odnosno da li se na tome može zasnivati sudska odluka?
Gledamo prizore koji se teško podnose. Luka Vodinelić, advokat koji brani zarobljene studente i srednjoškolce pro bono, dobio je teške telesne povrede. Bio je usamljen pred nerazumnom silom.