Gde smo, Beograde?
Živana Stanković, Romkinja koja je izgubila troje dece u požaru, ostaje u pritvoru, i svi su izgledi da će biti osuđena na nekoliko godina…
Živana Stanković, Romkinja koja je izgubila troje dece u požaru, ostaje u pritvoru, i svi su izgledi da će biti osuđena na nekoliko godina…
Sećam se svog prvog čitanja ove zbirke priča. Vraćala sam se iz Ljubljane poslovnim vozom, u novim čizmama i sa tašnom kupljenima u Bolonji, gde sam overdozirala sa maniristima.
Moja majka i baka su za vreme borbi za Beograd spremile konopac: ako prvo dođu Nemci ili Rusi, bile su rešene da se obese, jer Nemci ubijaju a Rusi siluju. Prvo su došli partizani.
Ponavljam ono što sam napisala pre dvadesetak godina – nezavisni mediji nisu oni koji uspeju da se održe na tržištu svojim sredstvima, već oni koje država plaća da bi je kritički kontrolisali.
Doživela sam puni efekat njenoga rada kada sam u najboljem mestu za usamljenost, glavobolju i depresiju na svetu – Parizu, izašla iz biblioteke u Boburu da popijem kafu na otvorenom.
Mogućno, sporo i krajnje neizvesno rešenje problema parade i ponosa bilo bi ustanoviti svakodnevnost parade ponosa, kroz svaku rupu, prolaz i propuštenu petlju jednog društva u krpama.
Nužni preduslov za hrabri govor je hrabri pojedinac. On ponekad može ćutati, ako se vidi njegovo telo, jer telo je uvek tekst – recimo pokret Žena u crnom ili Anonymous sa maskom.
Romi iz Buzeskua okreću svetu ludačkog luksuza ogledalo, i svima postavljaju pitanje o tome čemu nas taj svet uči, i kakvo znanje i kulturne potrebe proizvodi. Tip mogućnog uzorka: Cecina vila na Kipru.
Povremeno, taj svet postaje bundžijski. Jauk vlasnika automobila koji je spaljen, radnje koja je opljačkana ili letovanja koje je grubo prekinuto, uz medijsku nesavesnost, odmah postaje glavni izraz porušene socijalne ravnoteže. Zašto nam ne sviraju i pevaju, umesto da se bune?
Sa Lorin Bekol je, mogli bismo reći, konačno umro film noir zasnovan na ženskoj zlobi. Ona je sistematski dekonstruisala nameru Holivuda i otvarala potpuno nove horizonte za demoralisane, neurotizovane i u potrošački kalup sabijene žene ne samo u Americi, nego i drugde u svetu.
Nema nikakve sumnje da bi građani bilo koje države na svetu, kada bi im to bilo dozvoljeno, glasali za smrtnu kaznu u slučaju ovakvog ubistva. Zato je uloga medija ključna – da ne dozvole, a ne da potpaljuju masovnu psihozu u kojoj građani hoće da na nekoga delegiraju svoje ubilačke frustracije.
Adam Kertis je jedan od mojih omiljenih blogera. Prilog Now then na Peščaniku se savršeno uklapa u taj model – uživanje, kratak trenutak sreće sa razumom, iluzija da ga je još nešto ostalo u svetu.
Roman Oprosti u zapletu započinje dijalog sa Majstorom i Margaritom Mihaila Bulgakova. Time se priznaje status romana koji je obeležio generacije pre Štegera i omogućio im da se sprijatelje sa literarno dostojnim oblicima kritike totalitarizma.
Sud u Strazburu “izabrao je kraći put” i dodelio pravdu hiljadama štediša Ljubljanske banke u BiH i u drugim republikama bivše zajedničke države. Ne tako davno, dodelio je i pravdu za nešto preko 25.000 izbrisanih, izabravši takođe “kraći put”.
Slavoj Žižek već dugo, dugo vremena piše banalnosti: ne mislim na filosofiju, tamo ga isto tako već dugo nema, već na svetske medije, gde funkcioniše kao dežurni mislilac, prihvatljiv za najširu publiku.
Na izborima u Sloveniji pobedio je Miro Cerar koji je partiju sa svojim imenom osnovao nešto pre mesec dana – baš kao i Zoran Janković pre tri godine. U oba slučaja, građani su glasali protiv Janeza Janše.
Srebrenica od juče zahteva temeljnu dekontaminaciju – između ostalog i od komemorativnosti. Odakle nam uopšte pravo da to gledamo kao nešto odgurnuto u sećanje?
Neobično mi se dopao komentar Vesne Rakić-Vodinelić Pornotropos. Moje primedbe se ne odnose ni na poruku ni na kvalitet pomenutog priloga, već samo na – u osnovi minornu – tačnost podataka. Đavo je, doduše, u detaljima.
Radio emisija 20.06.2014, govore Branka Prpa, Svetlana Slapšak i Vladimir Gligorov.
Građani na prazan prostor novih stranaka projektuju holograme koji svedoče o političkoj svesti i uloženom naporu mašte i razuma. Zamislimo stranku u nekoj od evropskih država, koja bi se biračima ponudila kao neispisana stranica.
Iz Trebinja nas je ispratio potpuno nov bilbord sa slikom i tekstom “Hoćemo Šešelja”, a iz Gackog celofasadni crno-beli al fresco portret Ratka Mladića, doduše sa tekstom “Market”.
Balkanski internet se raspada od asocijativnosti na jugoslovensku solidarnost. Unesrećeni i oni koji im pomažu otkrivaju šta mogu da urade sami. To jeste već davno zaboravljeno vaspitanje za demokratiju.
Končita Vuršt je uspeh eksperimenta koji u potpunoj evropskoj histerizaciji oko očitih priprema na novi evropski rat predlaže novi utopijski i lagano mesijanski projekt.
Za dve nedelje su evropski izbori… Svima je jasno da ta stvar postaje važna, sada kada su u igru ušli gasovodi, tenkovi, referendumi i druge ozbiljne igračke.
Za samo dva dana, Slovenija je od male dosadne države postala poprište avantura: dvoboji, razbojnici, zasede, strasti – kako i priliči zapletu mača i ogrtača, zbog uvređenosti glavnih junaka.
Od svih sisara, domaća mačka jedina zaista voli ljudsko telo, njegovu malo nižu temperaturu i dodir ljudske ruke, odnosno kože.
Markes nije odgovoran za to što je po njegovom modelu pisana nacionalistička književnost.
Onda Pavle nije hteo da je krsti, pa se Tekla krstila u vodi sama.
Prošle nedelje, 3. aprila, umrla je žena koju su u Francuskoj često zvali “papisa erotizma”.
Kako je mogućno da je najveći svetski istoričar Srednjeg veka na Zapadu bio agnostik i ateist?