Kolektivni štrajk glađu
Vlasnici radnji na severu Kosova kažu da ne mogu da posluju sa robom koja se na granici Kosova sa Srbijom oporezuje 100 odsto. Uz njih su stali svi privatnici sa severa Kosova. I sad tamo ništa ne radi.
Vlasnici radnji na severu Kosova kažu da ne mogu da posluju sa robom koja se na granici Kosova sa Srbijom oporezuje 100 odsto. Uz njih su stali svi privatnici sa severa Kosova. I sad tamo ništa ne radi.
Posle velikih kiša – nezapamćenih, istorijskih, nikada viđenih, dakle sve isto kao i 2014 – širom Koteža izlile su se septičke jame. Šta da radimo, sleže ramenima Vučić – vremenska nepogoda.
Ne bismo ni znali da problem postoji da tri žene iz Zemuna nisu došle do testa za koji je Šarčević do juče tvrdio da je apsolutno bezbedan. Dakle, nije Šarčević otkrio problem nego su to uradile te tri žene.
„Mi smo prednjačili u Drugoj industrijskoj revoluciji sa Nikolom Teslom, ali on je radio za SAD, jer u Srbiji nije imao okruženje za realizaciju svog potencijala“, rekla je Ana Brnabić na Londonskoj poslovnoj školi.
Pre nego što je napustio studio, Šarčević je rekao da su nastavnici u Prvoj beogradskoj gimnaziji znali da će biti ukinuto jedno odeljenje društvenog smera, e da bi se napravilo informatičko odeljenje.
Mislim da Stevićeva kritika na tekst Mashe Gessen o „Černobilju“ nije utemeljena. Pritom ga molim da ovo razume kao poziv na razgovor o temi koja nas se svih tiče: masovnom pristanku ljudi na kriminalni poredak.
Bauk kruži Evropom. Dobro, ne baš Evropom, nego Novim Beogradom, odnosno desnom obalom Dunava. I ne baš bauk – nego divlje svinje, što u krdu, što pojedinačno, što trudnice, što majke s decom.
Već smo zaboravili: samo pre nedelju dana Srbija je bila na ivici rata. Podsetimo se: kosovska policija je u prošli utorak rano ujutru na severu svoje teritorije izvela bespotrebno brutalnu akciju…
Za zvaničnike Kosova Brnabić kaže da su iz šume, za one iz EU da su zabavljači, a žiteljima Srbije ona kaže šta joj padne na pamet i tretira ih kao da su iz šume i da je zabavlja to što pravi od njihovih života.
Kao da je ovom širokom akcijom u cik zore policija na Kosovu demonstrirala prkos Vučiću i njegovom režimu i potvrdila, još jednom, nezavisnost Kosova od Srbije. Ili je, naprotiv, izašla u susret Vučiću…
Pitanje treba li poslanici iz opozicije u ponedeljak da učestvuju na zasedanju parlamenta o Kosovu dostiže razmere „biti ili ne biti“ dileme. Kao, ako učestvuje u raspravi – opozicija postoji. A ako ne – nema je.
Od odbacivanja svih vidova emancipacije, preko površnih i ignorantskih rasprava o novom uređenju kraljevstva do bordela – to je sažetak istorije (političkih) ideja u „Igri prestola“.
„Tviter-profesor“ Raša Karapandža je sve suprotno od „eminentnih stručnjaka i uglednih profesora, koji su ocenjivali moj rad i studiozno ga analizirali“ – kaže wannabe doktor Mali.
Jedan jedini zmaj bio je dovoljan da u prah smrvi utvrđeni grad koji je odolevao prethodnih 7 sezona. Ako je jedan zmaj dovoljan, šta je Daenerys čekala do kraja 8. sezone, tim pre što ih je ranije imala čak tri?
Hvala komisiji Fakulteta organizacionih nauka (čuješ, nauka!) na nalazu u vezi sa prepisivanjem u doktoratu, tj. naučnom (ej, naučnom!) radu Siniše Malog, u kojem se kaže doslovno ovako – jeste prepisivao, ali to nije bitno.
Kada u nedelju 5. maja Vučić kaže da će Kosovo u budućnosti dobiti „nezavisnost i suverenost na celoj teritoriji“ i to zato što nije prošlo njegovo, dakle Vučićevo „rešenje“ – šta nam on u stvari govori?
O „Dugoj noći“, 3. epizodi VIII sezone „Igre prestola“: malo je leševa, malo je mrtvih glavnih junaka, požalili su se gledaoci i kritičari. Svetogrdno je iz ovog prikaza iskoračiti u realnost Srbije. Ali učinimo to.
Kada Putin obeća Vučiću da „Rusija neće dozvoliti da bilo ko dira Srbiju“ – šta mu je obećao? Drugim rečima, kako se države „diraju“? I ne samo države: recimo, kako se odrasle osobe „diraju“, to jest zadirkuju?
If there were fewer speakers, there would have been a lot more protesters. But instead of political wing of the protest, for some incomprehensible reason the Ambassador of Norway in Serbia pondered over it.
Ako je sve što opozicija ume samo lažno smanjivanje broja ljudi koji su 19. aprila stigli u Beograd, onda se i opoziciji i svima nama koji smo s dobrim razlozima nastrojeni protiv režima – na izborima loše piše.
Treba reći odmah na početku: pobedili su nas. Na njihovom protestu je bilo više ljudi nego na našem. Pobedili su u disciplini „koliko nas ima“. Sada samo treba da to ponove svakog petka sledećih pet meseci.
VIDEO i transkript tribine iz ciklusa „Nije filozofski ćutati“ održane 11.4.2019. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Govore Dejan Ilić, Predrag Krstić i Srbijanka Turajlić. Razgovor vode Katarina Popović i Aleksandar Tadić.
Da je manje govornika na protestima, šetnju bi dočekalo daleko više demonstranata. Ali umesto da o tome brine političko krilo protesta, nad tim se zamislio ambasador Norveške u Srbiji.
Za sutra je nebitno kakva nam je opozicija, da li je na čelu protesta ili ne – važno je reći vučićima, vesićima i vulinima da ne pristajemo na njih. Režim insistira da se prebrojimo. Hajde onda da se sutra prebrojimo.
Ministar prosvete Šarčević je na Prvom programu Radio Beograda zapretio da će oduzeti decu od roditelja koji odbijaju da ih vakcinišu. U ovoj izjavi se sreću dva složena problema, oba u vezi sa obrazovanjem.
Kao živi štit iskorišćenje su žene koje su, jednako kao u oružanom sukobu, pod egzistencijalnom pretnjom da izvrše naredbu. Od svih učesnika u tom besmislenom igrokazu samo su one igrale na život i smrt.
Dobro, nisu bili baš tenkovi, kako se pevalo u popularnoj pesmi iz osamdesetih, nego samo ministar policije. Ali, pitanje stoji – zašto ministar policije i u kom svojstvu pregovara sa radnicima Pošte u štrajku?
A u saopštenju stoji da se Pošta ograđuje od demonstranata koji na proteste izlaze u svojim radnim uniformama. Sve u svemu, u Pošti je sve u redu, a kome je do politike neka izađe na ulicu, ali bez uniforme.
Otkuda motiv „smrti“ u Vučićevoj priči o izborima? I kada kaže „izbori“ na šta on tačno misli? Jer od njega se upravo traže – izbori, i ništa više. Ali on odgovara, birajte – ili izbori ili moja glava. Pa – izbori, čoveče.
„O tome ćemo da pričamo kad se oslobodimo Vučića i njegovog diktatorskog režima“, kaže Boško Obradović. Ostaje nam samo da spekulišemo kako ćemo da pričamo o Radovanu Karadžiću „kad se oslobodimo“.
Kolektivni ulazak u zgradu javnog servisa i sađenje drveća na Ušću – to su otelovljenja programa opozicionih političkih protagonista u Srbiji. Između njih zjapi praznina. U tu prazninu upao je veliki broj žitelja Srbije.
Zanimljivo je kako opozicioni akteri dogovarajući se hoće zapravo da pregaze jedni druge. To liči na ona pesničenja u kojima je borcima slobodna samo jedna ruka, dok im je druga vezana za ruku protivnika.