Uhlebinitelj
Stalno kuka na bivšu vlast pa će glasači sigurno poželeti da ona bude opet smenjena. A ako taktika pre mene potop ne upali, uvek može da se vrati onoj oveštaloj: posle mene potop.
Stalno kuka na bivšu vlast pa će glasači sigurno poželeti da ona bude opet smenjena. A ako taktika pre mene potop ne upali, uvek može da se vrati onoj oveštaloj: posle mene potop.
Matica hrvatska – Podsjećanje na važnu knjigu poslije 25 godina: Nostalgičar želi povijest pretvoriti u mitologiju da bi opet posjetio vrijeme kao da je prostor, odbijajući neopozivost vremena.
Amerikanci su tokom vremena izgubili osećaj za to kako postupati sa ljudima koji krše ljudska prava. To je jedan od razloga zašto je korisno učiti od zemalja koje su kasnije stigle do demokratije.
Istoričar Dragan Popović nedavno je objavio knjigu „Prelomne godine – Srpski nacionalizam i Jugoslavija 1980-1990“: „Jugoslaviju je srušio autoritarni režim Slobodana Miloševića.“
Građanka ustanovljenog i nagrađenog ugleda Jasmina Paunović u nekoliko minuta se pokazala kao rasistička glupača, što nije prvi i izvesno ne jedini primer pada na strani narodnog otpora.
Gradonačelnica Rijeke je naredila precrtavanje murala s ustaškom simbolikom, nakon čega su ga oni opet iscrtali, a gradonačelnica ih je primila na srdačni razgovor. Sve uz lijepe riječi i uvažavanje.
Povodom samoubistva policajca Vasilija Lalovića, Dačić je rekao: „Lalovićev čin je plod brutalnih lažnih optužbi i napada blokadera i opozicionih partija na njega i njegovu porodicu. Nije izdržao.“
Odisej Christophera Nolana nije Homerov Odisej. Više je Uliks Jamesa Joycea Homerov Odisej. Više veze sa Homerovim epom ima film braće Coen „O Brother, Where Art Thou?“.
Ova nepravda, mogućnost da živim u Izraelu dok se Palestincima uskraćuje pravo da se vrate u zemlju svojih predaka, radikalizovala me je kao Jevrejina i pokrenula na akciju.
Dehumanizacija nesrpskog stanovništva u Prijedoru bila je koordinisani politički, medijski i administrativni mehanizam koji je omogućio sistematsko nasilje i učinio ga društveno prihvatljivim.
Vučimediji neguju najavljivanje kao sistematsko gutanje slova i slogova, imena, mesta, čitavih rečenica. To šalje poruku o tome da vesti ionako nisu važne – važno je šta govori vlast.
Tog 23.7.1914. poslanik Austrougarske je Vladi Srbije predao notu u kojoj se navodi šta Srbija mora da uradi u istrazi povodom atentata u kom je par nedelja ranije u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand.
U toku je nasrtaj na slobodu Radića, koji je tvrdio da je 15. marta 2025. bilo upotrebljeno sonično oružje za masovno mučenje građana. Ima mnogo dokaza da se taj zločin dogodio, ali nijedan da nije.
Desetine bogatih stranaca (iz SAD, Velike Britanije, Italije, Rusije) plaćali su visoke iznose za priliku da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Put je organizovala Vojska Republike Srpske.
Ministarka Snežana Paunović je za sada prošla bez posledica zbog izjave date 11. jula. Sad već svi znamo da ona glasi – da je bila na mestu Slobodana Miloševića Paunović bi etnički očistila Kosovo.
Vučić nikada nije verovao institucijama, niti razumeo pravo koje je studirao, niti bilo koji oblik demokratske kontrole moći. Najbolji oblik vladavine za njega je bila i ostala despotija.
Jedina uspela ekranizacija Odiseje je ona iz 1968. i u njoj seksi, mudar i snalažljiv Balkanac Odisej, Bekim Fehmiju. Mat Dejmon ima predugu bradu, prekratak nos i ne zna šta je osmeh.
Posle Rusije i Belorusije Srbija je zemlja sa najvećim brojem političkih zatvorenika u Evropi i najvećim brojem političkih emigranata, ljudi koji su bili prinuđeni da se sklone u neku evropsku zemlju.
Oni koji su ostali govore o onima koji su morali da odu. Tako bi se ukratko mogli opisati novinari u Srbiji. Da li u Srbiji nema slobode medija kao što nema ni slobode izbora (na izborima)?
Nove tehnologije poseduju sposobnost da prikažu sav užas odnosa u koje ljudi ulaze, između sebe i sami sa sobom. Zbog toga neprestano osciliramo između tehno optimizma i tehno očaja.
Istorijske paralele sa našim slučajem pokazuju da visoka stanja masovne narkoze zahtevaju gvozdeno stezanje institucija terora da bi se zanos pretvorio u patološku pasivnost i pokornost.
Srbija je oduvek na nekoj granici. Geografski, ideološki, a sada i psihijatrijski. Nije joj dobro, ali nije ni u totalnom rasulu. Gora je od fasadne demokratije, a malo bolja od totalitarizma.
Najslavnija mirođija naše flore obrela se u prazničnoj čorbi, na svetkovini povodom pada Bastilje. Ume našijenac da se zaputi i nepozvan, kao kad je hteo da uveliča donatorsku večerinku Trampovu na Floridi.
Teško je reći kada je počela slepa podrška Izraelu pokojnog senatora Lindzija Grejema, ali je do kraja bio zagovornik naših ratnih zločina. U maju 2024. predložio je da se na Gazu baci nuklearna bomba.
Odluka tužilaštva da ne pokrene krivični postupak protiv osoba koje su napale Vladimira Arsenijevića, predstavlja nedvosmisleno upozorenje da ulazimo u fazu opasnu po elementarnu bezbednost građana.
Teško je zamisliti državu zasnovanu na vladavini prava koja bi se oglušila o krivičnopravne konsekvence izjave ministarke Paunović da je zločin protiv čovečnosti trebalo sprovesti do kraja.
Trampova ljuta protivnica na izborima 2016, Klinton sada poziva međunarodnu zajednicu da podrži zastareli plan za Gazu koji je predložio Donald Tramp.
Čovek koji kupuje ljude po Srbiji, postao je trgovac istrošenom robom. Već je prodao sve što je vredelo. Kad se podeli fond za buvlju pijacu naroda, ostaje milostinja. Pedeset evra druže, u septembru.
Kako stvari stoje, sa srpskim stradanjem ćete se najbrže upoznati ako ste u Njujorku, i to baš na Manhattanu. Ostatak sveta će pričekati, a nama ovde ionako više nije bitno da išta zaista (sa)znamo.
Zbog brutalne kampanje protiv imigranata u Južnoj Africi, gde je već četvoro ljudi ubijeno a na hiljade proterano, vlade afričkih zemalja prinuđene su da organizuju evakuaciju svojih državljana.
Biblioteka XX vek – Od sela na jugu Poljske u kom je deo narodnih stvaralaca počeo da proizvodi tange, do Guče u kojoj sabor trubača privlači nacionaliste, mala mesta nude velika antropološka pitanja.
Nekada davno, kada je postojao verbalni delikt i član 133 Krivičnog zakona, a sudije su bile obavezne partijskim naredbama, političarima nije padalo na pamet da ugrožavaju ugled suda.