Epidemija nepoverenja
Kada nema upravljanja zdravstvenim politikama nema dovoljno zdravstvenih radnika, nema bolničkih kreveta, nema PCR testova, pacijenti čekaju satima na trotoarima, u hodnicima.
Kada nema upravljanja zdravstvenim politikama nema dovoljno zdravstvenih radnika, nema bolničkih kreveta, nema PCR testova, pacijenti čekaju satima na trotoarima, u hodnicima.
Virus koji seje bolest i smrt probija vladavinu zasnovanu na laganju i pričama o zlatnom dobu, najvećim penzijama, najvećem rastu u Evropu i najlepšim bolnicama, lepšim od nemačkih.
Maligni narcizam je ozbiljan duševni poremećaj, pa treba da počnemo da se prema našem predsedniku odnosimo kao prema bolesniku i da po strani ostavimo bes, mržnju ili sprdnju…
Kada bi otkrića Assangea i WikiLeaksa prošla nekažnjeno i postala norma, radikalno bi se poremetila ravnoteža moći između vlasti i društva – posebno medija – u korist ovog drugog.
Izrael bi imao gde da ode, ali nema s kim, nema nikog ko bi ga tamo poveo. Niko nije izazvao Benjamina Netanjahua: nijedan čovek, program, nijedna ideja. I to je uzrok ovog velikog očaja.
Priznanje da podaci u bazi Batuta nisu validni značilo bi da se podaci iz medicinske dokumentacije unose nasumično, neprecizno i da naš zdravstveni sistem zapravo ne funkcioniše.
Ako je u zatvaranje Beograda krenuo iz istih razloga zbog kojih mu se prohtelo da zatvori studentske domove, onda se to može razumeti kao kazna za uspeli bojkot izbora u Beogradu.
Sinoć smo gledali još jednu monodramu, najmučniju do sada. Ali taj bulevarski glumac, koji sa toliko narcisizma igra sebe samoga tek će nastupati u predstavama koje se teško podnose.
Za 12 dana koliko je proteklo od održavanja izbora do ponavljanja izbora na 236 biračkih mesta širom Srbije došlo je do sasvim neočekivane i ničim izazvane eskalacije pandemije korona virusa.
Početkom ove nedelje bio je veliki dan. Veliki dan za crnu studentkinju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Velika bela doktorka nije joj zasela kolenom za vrat. Nije je čak ni šutnula.
Fale nam priče, makar i ne najljepše, ali sa sretnim krajem. Isprva ću ispričati tri obične priče, više zabavne nego poučne. A potom ćemo zajedno pokušati odrediti što ih spaja.
Kad god da naprednjačkoj vlasti dođe kraj, snimak obraćanja zvaničnika ispred ulaza u novopazarsku bolnicu i negodovanje publike i lekara biće simbol epidemijske politike odlazeće vlade.
Gnev javnosti povodom policijskog nasilja ili preskupe zdravstvene zaštite može dovesti do sloma. Ako se to dogodi, možda ćemo dočekati da vidimo neko bolje društvo. A možda i nećemo.
Težak je život takozvanih nacionalnih identiteta (NI) na Balkanu. Kao da su rođeni da bi patili i stradali. Od 80-ih godina 20. veka ne prestaju lamenti nad njihovom zlehudom sudbinom.
Posle izbora, kada se sa vranjanskim Mađarima iskristalisala paradigma stanja demokratije u Srbiji, postavilo se pitanje ima li svrhe baviti se funkcionerskom kampanjom.
Na vest o smrti Igora Vuka Torbice prva pomisao mi je bila: ma kako naše namere bile časne i uzvišene, ima trenutaka kada se sve što radimo učini besmislenim, nekako uzaludnim.
Neka obična vlast nastojala bi da umanji haos. Ova haos organizuje i dovodi do apsurda, optužujući građane za širenje bolesti, preteći motkama i drugim sankcijama jednom kad afterparty prođe.
Demokratska stranka više ne može da bude ni vest. Deli se DS! Ma hajde. Dva Glavna odbora. Idi. A šta hoće ti koji se dele? Sleganje ramenima. Ima tu imena koja su nekada nešto značila…
Ko je okačio masku o klin nakon prestanka vanrednog stanja, noćas je morao ponovo da je potraži jer su u Beogradu uvedene nove mere zbog starih gluposti vlasti…
Smatram kako će lijevo-zelena koalicija okupljena oko platforme Možemo, čiji je dio i Nova ljevica, stranka čiji sam jedan od osnivača i prvi predsjednik predstavljati iznenađenje ovih izbora.
SLD je dužno da štiti ugled profesije i ukazuje na neuke stavove i mišljenja, posebno kad ona imaju značajnu ulogu u formiranju javnog mnenja.
Vlasti u Srbiji u službenim su izvještajima višestruko umanjivale brojeve umrlih i zaraženih od korona virusa. Pitoma štampa u Hrvatskoj nije poduzimala slične istraživačke napore.
U javnost je dospeo zaključak kriznog štaba kojim se radna obaveza uvodi u okolnostima redovnog stanja. Stanje jeste alarmantno, ali vanredno stanje je ukinuto a sa njim i radna obaveza.
Vučić se putem društvenih mreža obratio javnosti sastavom povodom Vidovdana. Objavio je da smo transistorijski „mi“ o Vidovdanima činili „velike i časne stvari i mnogo ređe nečasne“.
Potrebna je motka da bi narod poštovao mere protiv epidemije, zapretio je Radomir Nikolić. Kojim putevima gospodnjim je Nikolićima dato da obavljaju samo poslove koje ne razumeju?
Korona pikira na vlast zato što su slušali struku koja je tvrdila da opasnosti od korone nema, pa su izbornu pobedu slavili bez maski na licu i sa mnogo kršenja fizičke distance.
Nekoliko puta tog leta, u toplim večerima sa mirisom lavande, odlazio sam na pozorišne predstave na živopisnim lokacijama u tvrđavi iznad luke. Bio je to dubrovački letnji festival…
Nakon nedostižne i nepoštene pobede na izborima 21. juna, Aleksandar Vučić se našao u zenitu svoje vladavine. I sa te visine „kralj sunce“ može samo naniže, ka svom zalasku.
Tvrdnja o velikoj moći i velikoj odgovornosti utvrđuje sliku o političaru kao tragičkom heroju, koji mora da čini strašne stvari zarad dobrobiti nacije, a na štetu spasenja sopstvene duše.
Vučić će nas, izgleda, ponovo zatvoriti. Ako se ne uozbiljimo, kaže, on će „insistirati na teškim merama“. Dobro su nam poznate njegove teške mere, jer je svaka teška – po naš život.
Kada joj Vučić kaže – budi smešna, Korona šeni. Kada joj kaže da bude opasna, Korona podivlja. Onda joj on kaže, smiri se, i ona se smiri. Onda je pusti s lanca i kaže – sada besni.
Kršenje epidemioloških protokola, treniranje strogoće, pretnje otkazima – to nije pomoglo medicinskim i drugim radnicima. Za (neminovno?) novo vanredno stanje treba se pripremiti drugačije.