O kaši i gladi
Postojale su dvije omražene kaše: bijela i crna. Ti nazivi bili su eufemizmi koje je majka stihijski smislila kako ne bi izgovarala njihova prava imena. Jasno da je bijela bila griz, a crna – heljda.
Postojale su dvije omražene kaše: bijela i crna. Ti nazivi bili su eufemizmi koje je majka stihijski smislila kako ne bi izgovarala njihova prava imena. Jasno da je bijela bila griz, a crna – heljda.
Slike sa Beogradskog sajma juče su uznemirile sve, kako to biva sa logorskim slikama. Da se ne lažemo: to na sajmu liči isključivo na logor i ni na šta drugo. To sa bolnicom nema blage veze.
Život kao najviša vrednost je tek izvedenica „našeg načina života“, na čemu insistira represivni aparat od Kine do Kanade. Vanredno stanje ne štiti ljudski život kao takav, već poredak.
Nije tačno da su građani Srbije inače nedisciplinovani, pa ih jedino može izlečiti gvozdena tiranska ruka. To je zabluda koju rado umnožava grupa epigona i šarlatana oko gospodara.
Zdravstvo je u epicentru državne uprave: preko medicine ona kontroliše stanovništvo. Društveni ugovor između države i građana podrazumeva garancije države o bezbednosti i zdravlju građana.
Sada nam je potrebna neka vrsta anti-kapitalističke imaginacije. Da bi primereno reagovala na krizu, država treba da preuzme kontrolu nad ekonomijom. Ali ona ne zna kako se to radi.
Ako se neko pitao šta bi se desilo ako bi se zatekao na ulici između 20 i 5, dobio je odgovor na snimku iz Knez Mihajlove, na kome dva policajca tuku čoveka koji je prekršio policijski čas.
Potrebna je snažna evropska integracija, uz političku polarizaciju po liniji klasnih interesa, prvenstveno organizovanjem levice, nasuprot koje će stajati već organizovan savez desnih snaga.
Poplave 2014. su nametale jasan obrazac ponašanja: muškarci da pune vreće s peskom, žene da skupljaju i pakuju pomoć. Covid-19 nije takva kriza. Epidemija je kontraintuitivna stvar…
Ova grupa na 3D printerima štampa zaštitne vizire za medicinsko osoblje u državnim ustanovama. Za samo nekoliko dana ovi ljudi su uspeli da organizuju prijem zahteva i raspodelu vizira.
U sklopu odbrane od nevidljivog neprijatelja u Republici Srpskoj, nakon zabrane izlazaka starijim od 65 i mlađim od 18 godina i uvođenja policijskog sata sada će policija nositi duge cijevi.
Liturgijski život je nastavljen u crkvama u Srbiji uz neznatne izmene: negde su samo vernici ostajali izvan hrama, dok su na drugim mestima liturgije služene na otvorenom.
Ne treba zatvarati oči pred stvarnošću. Umesto te poruke, škole govore deci da je stvarnost nebitna, bitni su samo unapred propisani zadaci koji sa tom stvarnošću nemaju nikakve veze.
Šta da radimo kad izađemo napolje, koliko često da se tuširamo, kako da reagujemo ako se razboli neko s kim delimo životni prostor, prednosti i mane naručivanja pripremljene hrane…
Saplićem se o spremno oruđe, trpam kese u kolica, navlačim masku kućne izrade, kopčam košulju do grla, ubadam se u rukavice iz ženinog kompleta za farbanje kose, iskradam iz kuće.
Ovo nije tekst protiv kapitalizma. Ništa što napišem, nikakva argumentovana ili ostrašćena kritika ne može delovati onako pogubno kako on ovih dana i nedelja deluje sam protiv sebe.
Moja poruka za one koji imaju gde da budu glasi: ostanite kod kuće! Čitajte nešto. Slede moje skromne literarne preporuke. Na primer, Rob Isaka Baševisa Singera, i Šoše i sve priče od istog pisca.
Lepo bi bilo da ovo potraje, ne mogu ni da zamislim ništa divnije od toga, nego da traje i traje i traje, što bi se reklo u beskraj, vojska na ulicama, policijski sat, zavijanje sirena, strah u kostima…
Neću se baviti kritikom preduzetih koraka, ali načini njihovog sprovođenja, atmosfera koju emituje vlast, retorika, a naročito njihova politička upotreba pokreću snažan osećaj otpora i odvratnosti.
Koliko duše treba da nemate pa da smislite takvu segregaciju? Koliko srca treba da nemate pa da ljude, makar i imali običaj da rano ustaju, dovedete u tako ponižavajući položaj?
Od ljudi koji ostaju bez primanja traži se da se pridržavaju rigoroznih pravila, od slabo plaćenih kasirki da izdrže navalu mušterija, a od poniženih radnika u zdravstvu da podnesu nezapamćeni teret.
Praksa državnih intervencija u zaštiti javnog zdravlja pokazuje da pored sankcionisanja neželjenog ponašanja treba podsticati poželjno ponašanje i omogućiti ljudima da se prilagode.
Prvi slučaj korona virusa u Mostaru je slučaj čovjeka koji je preko veze ušao u bolnicu, prošavši sve odjele, osim zaraznog.
Jedno je napraviti auto-put, a sasvim druga vrsta posvećenosti je potrebna da bi se zemlja sačuvala od haosa. Svi ćemo iskusiti krajnji rezultat višegodišnjeg stvaranja zombi institucija.
Vlada nema odrešene ruke da krši ljudska prava. Ovo je test društvene odgovornosti, koji će dobiti svoje mesto u udžbenicima.
Javlja mi se video pozivom unuka Jovana, 4 godine: Dedo (njen vokativ) hoću da dođem kod tebe na plac, da vidiš kako brzo trče moje nogice! Kraj razgovora. To je sve što je imala da mi kaže.
Za samo nekoliko dana smo od dileme „stanje ili situacija“ došli do dileme da li se nalazimo u vanrednom ili ratnom stanju. Treća mogućnost je da svedočimo državnom udaru…
Najpre, tu su otpuštanja. Još prošle nedelje pojedini poslodavci počeli su sa otpuštanjima. Najviše u hotelima i sličnim uslužnim delatnostima, koje prolaze kroz ozbiljnu krizu.
Kina je uvek volela da ima odskočnu dasku u Evropi. Nekada je to bila Albanija, danas Srbija. SNS sa KP Kine ima bolju saradnju nego sa bilo kojom evropskom narodnom partijom.
Ana Brnabić je na konferenciji za medije, uz kritiku moje stručnosti povodom mog nedavnog teksta na Peščaniku, dozvolila sebi i insinuacije na račun mog lošeg karaktera i zlih namera.
Kontaktiram sa bližnjima preko društvenih mreža, pa bih gospodu koja zagovaraju njihovo ukidanje podsetila da postoji i komunikacija koja nije kritikovanje, vređanje i omalovažavanje ljudi.
Treba da se stidim, kaže juče Brnabić, što pišem za Peščanik. Moguće je da nije mislila baš na mene. Sasvim sigurno je mislila na Rodoljuba Šabića. Čiji tekst na Peščaniku, opet, nije čitala.