Tekovine 2. juna
Deo opozicije koji je izašao na izbore učinio je jedino što je mogao: bio je prisutan na društvenim mrežama i pokušavao da plasira svoj politički program za rad na lokalu. U Beogradu je to doprlo do 90.000 ljudi.
Deo opozicije koji je izašao na izbore učinio je jedino što je mogao: bio je prisutan na društvenim mrežama i pokušavao da plasira svoj politički program za rad na lokalu. U Beogradu je to doprlo do 90.000 ljudi.
Šta je Botanička bašta i kako bi biljnom i životinjskom svetu Seka Aleksić naudila? Botanička bašta je ovozemaljska maketa Rajskog vrta, najslavnije bašte u kojoj gaćice još nisu ni izmišljene.
Da državne i crkvene vlasti zaista brinu o Srbiji, da ih stvarno zanimaju deca čije rađanje zagovaraju, da se istinski plaše boga, održale bi sabor 19. jula, na Svetog Sisoja, zaštitnika dece.
Uspostavljanje Evropske unije 1993. godine nije razrešilo tenzije između tehnokratske i demokratske Evrope. Do danas je EU ostala na raskrsnici između „Evrope naroda“ i „Evrope vlada“.
Dugoročne posledice pomeranja udesno za sada su nejasne. Da li je uspon desnice strukturni trend ili reakcija na ekonomsku nestabilnost? Hoće li Evropa ubauljati u mnogo mračniji scenario?
Sve dok je Vučić zaslužan za svaku novootvorenu fabričicu, to znači da je industrija ovde na niskim granama. To pokazuju i podaci. Sudeći po njima, industrija u Srbiji – taljiga.
Kad ostavimo po strani prigodne govore, shvatit ćemo da je 80. godišnjica Iskrcavanja poslužila da se osnaži zajednički stav zapada, ali primarno Europe, u otporu prema politici Rusije.
Na svesrpskom saboru biće volova na ražnju, važnih govora, bratskih susreta, zavijanja, opijanja. Tako to ide na vašarima. Na kraju slede deklaracije o slozi između Srba i Srba.
Nedavni bojkot i rasturanje SPN je logičan čin jalove borbe koju „etablirana opozicija“ pokušava da vodi, raspadajući se i spajajući unedogled, bez ikakve koncepcije i strategije.
Izbore u Nišu nije ukrao Vučić s fantomkom na glavi. Te izbore je ukralo na desetine lica kojima se znaju i imena i gde rade, jer da ne rade tu gde rade ne bi mogli da tako ukradu.
Javne politike su kolonizovane idejama koje su univerzitete pretvorile u preduzeća, studente u potrošače, a znanje u robu. Predstava o učenju kao dobru po sebi ismeva se kao beznadežno naivna.
Priznavanje palestinske države je moralni čin i jedini način da se osigura pravičan mir na Bliskom istoku. Ali ta država ne sme biti samo odraz u ogledalu današnje izraelske države.
Pre neki dan mlađa ćerka mi objašnjava da su drugari iz škole hteli da na majicama u kojima slave završetak osnovne škole napišu: „Džaba vam vaše škode, mi imamo lambordžini“.
Opozicija je propustila priliku da preuzme Niš. Krađa se ne dokazuje tako što se sklonite sa mesta zločina. Čak i razjedinjeni, nakon decembarskih izbora, morali su sva sredstva da ulože u Niš.
Saudijski ministar spoljnih poslova kaže da su Rijad i Vašington „vrlo blizu“ dogovora. Ali nema znakova da će izraelska vlada pristati na bilo šta značajno za Palestince, a kamoli za palestinsku državu.
Ne znam zaista šta znači osvajanje vlasti u dve beogradske opštine i oprostite mi na tom neznanju. Moje je razmišljanje usmereno ka rušenju mafije, a sve drugo je odugovlačenje i cinculiranje.
Nema razloga da jučerašnji dobar izborni rezultat opozicije u Nišu razumemo po analogiji sa 1996/97. kao nagoveštaj opštih promena nabolje. Ovo su druga vremena. Iako su režimi – isti.
„Oni uništavaju krv naše zemlje. Eto šta rade… Ne vole kad ja to kažem. A ja nikad nisam čitao Mein Kampf.“ Kad izgovara „Kampf“, Tramp pući usne i produžava „f“ tako da ono liči na nepristojan zvuk.
U Srbiji se klauzula zabrane konkurencije koristi u krajnje besmislenim situacijama, pa je tako zabeleženo da čak i higijeničarke u jednoj kompaniji imaju klauzulu zabrane konkurencije.
Kad diže opštinske izbore na viši nivo a sebe spušta na najniži, predsednika Srbije ne brine gubitak države (jer je ona izgubljena sa ovom vlašću) već samo eventualni gubitak vlasti.
Fotokolaži Slobodana Stošića mnogo su više od ilustracija tekstova. Njihova moć proističe iz kratkih spojeva kojima ostvaruju temeljnu kritiku savremene ideologije srpskog nacionalizma.
Pogrešili smo u svemu. Kao društvo i kao pojedinci. Ponavljamo greške, umesto da iz njih učimo. Da li nasilja ima više nego ranije, ili tom utisku doprinose senzacionalistički mediji, nije bitno.
Živimo u talogu vremena. Utisak propasti zajednički je širom političkog spektra. Desnica oseća nostalgiju za prošlošću. Levica je nostalgična za nestalom budućnošću.
Izborna tišina je potpuno besmisleno oduzimanje glasa onima koji ga inače nemaju. Nikome nije poznato o čemu se ćuti i šta se postiže tobožnjom apstinencijom od mlakih izbornih strasti.
Ne znam kako se razgovor o tome ko je prekršio dogovor pretvorio u razgovor o tome ima li bojkot izbora smisla. Ponekad ima, a ponekad ne. I to je sve što se načelno na tu temu može reći.
Jedan građanin je pokušao da ospori zakonitost odluke o upisu 1.602.112 birača u beogradski birački spisak. Viši sud u Beogradu je zauzeo stav da niko, pa ni birač nema pravo na prigovor.
Ovi izbori nisu presudna bitka sa režimom u kojoj će opozicija izvojevati konačan trijumf, ali nisu sve bitke presudne, niti konačne: neke služe očuvanju snaga za borbu koja će se tek voditi.
Ostalo je još tri dana do izbora. Atmosfera je slavljenička, jedni se raduju zbog pobede u UN-u, a drugi jer nema izbora u glavnom gradu. Vučić je komunalne teme zamenio genocidnim.
Sve je za tu kalkulantsku svest u funkciji opsesivne mržnje prema stvarnim ili, možda još i češće, izmaštanim večnim neprijateljima (do prve rezolucije?), naročito „unutrašnjim“.
Mlaku predizbornu kampanju razbuktao je požar koji je 3. maja izbio na deponiji. Iz dubine Dubokog iskuljali su nebriga, partijske knjižice, nestručnost i neodgovornost naprednjaka.
Na aerodromu „Nikola Tesla“, na samoj pisti, postavljen je ogroman natpis: „MI NISMO GENOCIDAN NAROD…“ tako da se, bukvalno, vidi iz aviona, a posebno kad putnici slete.
Većina građana ne bi bila ni primetila Rezoluciju, Srbija je trebalo da za nju glasa – i ako se smatra nevinom, i ako se oseća indirektno potkačenom, jer nije baš da smo bili samo bogobojažljivi susedi.