Đavo je kupio Pradu
Dok je originalni film bio fantazija o tome kako treba da ostanemo odani sopstvenim idealima, bez obzira na glamurozna iskušenja, nastavak nas ubeđuje da treba da se dobro prodamo.
Dok je originalni film bio fantazija o tome kako treba da ostanemo odani sopstvenim idealima, bez obzira na glamurozna iskušenja, nastavak nas ubeđuje da treba da se dobro prodamo.
Nenadležni hoda studentskim stazama, opominje i najavljuje kraj sveta. Pomračiće se sunce, počeće da kuljaju vatre iz vulkana a legije đavola će udariti na nejač, kao na slikama Hijeronimusa Boša.
Kao i devedesetih, udar na intelektualce je odlika režima u konačnoj fazi raspada. Možda zato što u zemlji gde poverenje u institucije erodira godinama, univerzitet opstaje kao stožer građanskog poverenja.
Tektonski poremećaj koji se dešava u Bosni i Hercegovini od povratka Trumpa u Bijelu kuću, usporediv je sa svojevremenim raspadom SKJ na 14. kongresu. Uz nadu da posljedice neće biti jednake.
Na sajtu Ministarstva pravde, na ušuškanom mestu, objavljeni su tekstovi pravosudnih zakona koji su poslati Venecijanskoj komisiji na ocenu. Tekstove je ponovo pripremao Uglješa Mrdić sa ekipom.
Naše početno stanje je zlopaćenje Srbije pod kriminalnim režimom s Vučićem na čelu. Kraj priče bi morao biti i biće – oslobođenje Srbije od Vučićevog režima. Kulminacija priče bi morali biti izbori.
Gaza nije bila dovoljna za Netanyahua. Nije bio dovoljan ni Iran. Izrael je u međuvremenu započeo rat kojim se širi na teritoriju Libana, u kom je već poginulo više hiljada ljudi.
Režimu je potrebna ideologija. Kako nije u stanju da je zamisli i oblikuje, pribegao je jedinoj mogućnosti, da ukrade neku priču. Ništa drugo nije mogao da nađe sem crkve, u najprimitivnijem obliku.
Da li su to zlatni i prezlatni delfini napokon primetili da igraju pod zastavom države koja krši ljudska prava građana lišenih dara za takmičarske sportove, pa su se solidarisali sa velepotlačenima?
„Pristojna i normalna Srbija“ dovoljno je prazan koncept da u njega stanu i desni i levi, svako sa svojom projekcijom društva sebi sličnih, dok se privremeno okupljaju oko rušenja Vučićevog režima.
U poslednje vreme sve se češće čuje primedba da se u Evropi ne obeležava Dan pobede nad fašizmom i da je taj dan zanemaren iz nekakvih sumnjivih ideoloških razloga.
Kad smo 9. maj obeležavali samo kao pobedu u Drugom svetskom ratu, ova vlast je venac polagala na spomenik neznanom junaku iz Prvog. Dan Evrope nije obeležavala, naročito ga nije slavila.
Moć neprestanih debata u društvu može se uporediti sa opsadom sedišta vlasti. Nije stvar u tome da se političke institucije osvoje ili ukinu, već da im se skrene pažnja na pritužbe javnosti.
Mesec i po dana je prošlo od tragične smrti studentkinje Filozofskog fakulteta u Beogradu i nezapamćene kampanje protiv profesora i studenata koji su se usudili da se suprotstave vlastima.
Nigde se diktatorove pristalice nisu isprsile, to su obavljali tačno za to predviđeni organi represije i nepredviđene, ilegalne parapolicijske grupe.
Da pobeda antifašističkog opredeljenja nije konačna i definitivna bilo je jasno već te 1945. godine svakome ko je društvo posmatrao uz učešće razuma, bez obzira na tada opravdan entuzijazam.
Dok čekamo da izbori budu raspisani i da Republička izborna komisija saopšti koliko birača ima Srbija, možda bi svako od nas mogao nešto korisno da uradi za opštinu ili grad u kojima živi.
Jedan od onih koji se skrivao po rupama 5. oktobra 2000. svakako je bio i Vučić, sada tobožnji predsednik Srbije. U to vreme razjareni cenzor, danas govori kako su učesnici promena bili najgori šljam.
O Vučićevom neznanju i neshvatanju govori njegov plan za Srbiju u svih pet tačaka, a pogotovo u tački o obrazovanju i pogotovo kada u toj tački insistira na dualnom obrazovanju.
Na trećem odlaganju suđenja protiv 12 aktivista iz Novog Sada zbog pripremanja dela protiv ustavnog uređenja, sudija se neprimereno obraćao Mariji Vasić.
Očekujući prevremeno oslobađanje, bivši načelnik državne bezbednosti Jovica Stanišić naveo je da se kaje zbog ratnih zločina u Hrvatskoj i BiH. Za najviše zvaničnike u Srbiji, on je prijatelj i saradnik.
Umesto da u sebi sadrži opomenu i podsećanje, idejno rešenje spomenika žrtvama pada nadstrešnice u Novom Sadu je banalan predmet koji utišava svaki prizvuk istine.
Mesec dana je prošlo, ministru za informisanje se ništa nije desilo zbog izjave da policija ima pravo da bije i ubije studente. Nije otpušten, nije suspendovan, nije ukoren ni opomenut.
Vlast se upustila u izmene izbornih zakona, navodno kao usklađivanje sa preporukama Kancelarije OEBS-a za demokratske institucije i ljudska prava.
Kao svaki kampanjac, rastrčao se režim da fingira ispunjavanje preporuka Venecijanske komisije. Za sada svi ti manevri deluju sa istim ciljem: odugovlačenje i odlaganje neminovnog.
Centar za traumu radio je 707 dana. Primio decu iz „Ribnikara“. A onda i svu drugu decu. Radio je ono što sistem ne radi: slušao. I onda je ugašen.
Istina je izbila na videlo: postoje pitanja o kojima Izrael ne odlučuje. Jedna od najdrskijih zemalja na svetu, koja se oglušuje o odluke međunarodne zajednice, prinuđena je da prizna svoja ograničenja.
Obećati kanalizaciju u predizbornoj kampanji u Srbiji je poput predviđanja da će uskoro početi izgradnja ljudske kolonije na Mesecu. Asfalt naš nasušni javlja se u svakoj kampanji.
Više od decenije traje korupcija Evrovizije, dok se sasvim nije pokvarila. A ta totalna korumpiranost ogleda se u upornom odbijanju da se Izraelu zabrani da nastupi na takmičenju.
Trenutno se javna diskusija o uticaju veštačke inteligencije na društvo vodi oko gubitka radnih mesta. Ali kada pustimo da veštačka inteligencija misli umesto nas prelazimo važnu granicu.
Pisma koja su dva novinara iz Slovenije poslala kao odgovor ambasadoru Nemačke i ambasadorki Izraela, odnose se na Palestinu, na različite načine, i na novinarstvo, politiku i etiku.
Kad Tramp ima potrebu da sebe gura gde mu nije mesto, zamislite tek koliko predsednik Srbije nema čime drugim da podvlači svoj značaj kad mora da stalno pominje, najavljuje pa odjavljuje izbore.