Hrvatska u vječnim devedesetim
Sad kad je prošla komemoracija u Vukovaru, ostaje da konstatiramo tužnu činjenicu da Hrvatska i kao zemlja i kao društvo svjesno odbija ostaviti rat iza sebe i posvetiti se projekcijama budućnosti.
Sad kad je prošla komemoracija u Vukovaru, ostaje da konstatiramo tužnu činjenicu da Hrvatska i kao zemlja i kao društvo svjesno odbija ostaviti rat iza sebe i posvetiti se projekcijama budućnosti.
Evropljani se sada suočavaju sa dva veoma različita, ali međusobno povezana rata koji ugrožavaju ne samo bezbednost Evrope, već i politički identitet evropskih društava.
Sudija Apelacionog suda nije nikada poslao nijedan jedini SMS za lečenje bolesne dece, reče samouvereno predsednik Srbije. Iz čega treba da zaključimo – šta?
Istog dana smo u medijima pročitali vest o smrti glumca Žarka Lauševića i vest o otkazivanju koncerta poljskog blek metal benda Batushka. Koncert je u Beogradu bio zakazan za 23. novembar.
Poljski antiliberali su izgubili parlamentarnu većinu. Znamo li kako su se uopšte dokopali vlasti i zašto bi politike koje su sprovodili mogle da dominiraju i posle izbornog poraza?
Poslednje objavljeno istraživanje, o stavovima i mišljenjima devojčica i devojaka od 13 do 19 godina o nasilju, ukazuje na to da je skoro polovina ispitanica doživela neki oblik nasilja.
Neobično je da je u Izraelu uvek levica razočarana. Ne daj bože da to se to dogodi desnici koja je glavni krivac za ovu nesreću. Desnici se nikada ne dogodi otrežnjenje.
Paori iz Bavaništa su rasterali bandu, ali i nešto mnogo važnije: razloge za strah. Oslobodili su se nasilnog obruča bez nasilja. To je možda politika delotvornog otpora.
Tačno je pedeset godina od pobune atinskih studenata. Povukli su se na Politehnički fakultet i tamo izdržali nekih dvadeset sati, pre nego što je ulaz u dvorište probio tenk. Sledio je užas.
Zamislimo, ako opozicija pobedi na izborima, šta će se dogoditi? Možemo to pitati i ovako: šta očekujemo od sadašnje opozicije ako sutra (a izbori zaista jesu praktično sutra) postane vlast?
„Treba li kritička teorija da se nastavi?“ To iznenađujuće pitanje postavljeno je na konferenciji povodom stogodišnjice osnivanja Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu.
Hronika prvih meseci Hitlerove vlasti, uništavanja književne elite Vajmarske republike i sistematske nacističke subverzije državnog aparata, ima jeziv odjek u savremenoj Indiji.
Šef izraelske policije najavio je da neće dozvoliti demonstracije protiv rata. „Svako ko želi da se identifikuje s Gazom, dobrodošao je – ja ću ga staviti u autobus koji sada ide tamo“, rekao je on.
Dok se invazija na Gazu zahuktavala, izraelski političari su bez zadrške opravdavali masovno raseljavanje, tepih bombardovanje, rušenje čitavih kvartova i ubijanje palestinskih civila.
Umesto što nastavlja sa militarizacijom regiona, američka administracija treba da se usredsredi na to da sve zloslutniju krizu u Gazi preusmeri ka dugoročnom političkom rešenju.
Pošto ne mogu da uđu u razoreni Pojas Gaze, novinari se oslanjaju na tri izvora: od izraelske Službe za informisanje dobijaju „najnovije podatke“, od taksista mišljenje, a od knjižara sve ostalo.
Ovi na vlasti najavljuju da će se osvetiti za mogući poraz. Za njih je silazak s vlasti – smrt. Šalju nam poruku: ako padamo, povući ćemo sve sa sobom. Isto razmišljaju i nasilnici nad ženama.
Vijest o dva fizička napada, na ljude iz delegacije Crvene Zvezde i dvojicu beogradskih novinara u Zadru, jednako je uznemirujuća, koliko je tužna, a na koncu i očekivana.
Koji je to najmanji zajednički interes sindikata i političkih partija u opoziciji, da se međusobno podrže? Da li je moguće pronaći tačke spajanja koje će biti dovoljno važne da privuku birače?
Preteća katastrofa pokazuje kako su, i pored sve panike na Zapadu zbog „poplave“ tražilaca azila, najsiromašnije zemlje Afrike i Azije već ugostile ogromnu većinu izbeglica u svetu.
Za razliku od prošle nedelje kada je vest bila da svi tvrde kako mu otac nije otac nego mu je otac onaj za koga niko ne zna da mu je otac, sada svi tvrde da mu sin nije sin.
Društvene mreže utiču na naše odluke i izbore i tako presudno oblikuju našu stvarnost. Njihovi vlasnici i politički saveznici čine sve da ometaju razumevanje tih procesa.
Najbogatijeg čoveka na svetu odlikuje poletni katastrofizam – ne samo zato što će se najzad pokazati da je bio u pravu, nego i zato što je dolazak kraja sveta odlična prilika da se dobro zaradi.
Buldožeri turiraju mašine i krenuće u juriš odmah po objavi rezultata beogradskih izbora. Jedini način da se urbicid spreči je izlazak na izbore 17. decembra.
Nevažna je istina, važno je biti protiv nje. Tome ih je učio lažući uvek svakoga o svemu, pre svega o sebi i o tome ko je on zaista. Njega još niko i nikada nije zatekao u istini.
Ni par dana otkako ga je Von der Leyen pohvalila kao proevropskog reformatora, Vučić plaši Srbe onime što on misli da je za njih najveći strah. NATO, Kosovo u UN, sankcije Rusiji, genocid.
Sećate li se direktora Agencije za zaštitu životne sredine Filipa Radovića kome je za pet godina 25 puta produžavan status vršioca dužnosti, od čega 23 puta nezakonito?
Ako je rat produžetak politike drugim sredstvima, onda je rat u Gazi produžetak odsustva bilo kakve politike. Nema odgovora na ključno moralno i strateško pitanje: Kada će biti dosta?
Kneset ubrzano usvaja i priprema odredbe za suzbijanje „pete kolone“. Prvi na udaru su izraelski Arapi, a prete im višesatna ispitivanja zbog lajkova ili srca uz slike iz Gaze.
Posle niza obećanja da će zgrada stare Pošte na Savskom trgu biti obnovljena, vlast je ovih dana presudila: zdanje „srpskog Gaudija“ doživeće „transformaciju“ – biće srušeno.
Izmišljeni napad je najbolja odbrana, mogao bi biti predizborni slogan vladajuće stranke. Mašinerija oko Vučića fokusirana je na navodne napade na njegovu ličnost i porodicu.
„Nezapamćeno je u istoriji okupacija da okupator sebe predstavlja kao žrtvu“, analizira Levi izraelski beg od stvarnosti. Međutim, nije sasvim u pravu, jer nešto slično postoji i u Srbiji.