Kraj kolonijalnih mitova
Neprekidna samoviktimizacija i optuživanje Hamasa za sve strahote Gaze, ispunjavaju izraelsku svakodnevicu i čine je monstruoznom, jer je lišavaju ljudske reakcije na ogromnu palestinsku patnju.
Neprekidna samoviktimizacija i optuživanje Hamasa za sve strahote Gaze, ispunjavaju izraelsku svakodnevicu i čine je monstruoznom, jer je lišavaju ljudske reakcije na ogromnu palestinsku patnju.
Trampizam je skup taktika za iskorišćavanje slabosti američkog sistema: ne priznaj krivicu, uzvrati udarac i zataškaj poraz. Međutim, sa aferom Epštajn, Trampov recept samo pojačava pažnju javnosti.
Kvarenje, nasilje, govor mržnje, izopačena medijska slika, srozani standardi javnog života, urnisanje kulture, sve su to sinonimi režimskog poduhvata koji se može opisati jednim izrazom: esenesizacija.
Krimi zapleti u novoj Netflixovoj seriji služe da se ispriča nešto drugo, a ne da se otkrije zločinac i zadovolji pravda. Priča je to o roditeljstvu i njegovim strahovima, a pogotovo najvećem od svih.
U svom tekstu Rastislav Dinić iznosi brojne strahove u vezi sa studentskim pokretom i budućom studentskom listom, ali iz specifične pozicije koja ne služi na čast ni njemu niti stranci kojoj pripada.
Možda je baš zaborav ustanka 27. srpnja 1941. prilika da se iznova izgradi priča o zajedničkoj borbi Hrvata i Srba u partizanskom pokretu, te da im je Hrvatska domovina jednima i drugima.
Pouka građaninu Srbije jednostavna je i duboko sluđujuća: vlast može sve kad joj se hoće, ostali ne smeju ništa pre nego što im se dopusti, jer nikad se ne zna šta je za njih dopušteno.
Šatorsko veselje organizovano je po uzoru na opštenarodna veselja, samo bez naroda i bez ikoga normalnog ko bi se veselio činjenici da predsednik Srbije šatro lumpuje u ime lumpenproletarijata.
Da, studenti su srce i duša protesta, razlog zbog kog je uspelo ono što drugima nije. Ali ljudi na ulicama, kojih je u jednom trenutku bilo pola miliona, samo u Beogradu, svi oni, svi mi smo – protest.
Studentski plenumi se već nedeljama ne oglašavaju, blokade su pri kraju, a zatišje su iskoristili samozvani proroci da tumače „volju studentsku“ i prekorevaju nas kad se usudimo da postavimo pitanje.
Jesen 1987, sunčan dan. Moja žena i ja smo na ručku u kineskom restoranu u Hempstedu. Naš jedini gost je Josif Brodski: ruski izgnanik, pesnik i, po mišljenju mnogih obožavalaca, sama duša Rusije.
Mnogima je promakla smrt Evrope kao emancipatorske ideje na samitu G7 u Kanadi. Nije pomenuto ništa od onoga čemu su se neki naivno nadali: priznanje Palestine, osuda genocida u Gazi.
Sećanje na Sarajevske sveske: Najveći skandal novije istorije je da su ljudi iz Istočne Evrope koji su u demokratskim revolucijama 1989. dokazali svoju političku zrelost, preko noći postali deca.
Glad se brzo širi Gazom. Ko nije poginuo u redu za hranu, verovatno će umreti od gladi. Ušli smo u najmonstruozniju fazu rata za koju ni svemoćna izraelska propaganda neće moći da nađe opravdanje.
Pod šatrom pijani vladar u izlivu četničkog transa maše pesnicom, zaštićen odanim trupama. U bizarnom obredu poniznosti neki lokalni teolog ljubi mu ruku i izjavljuje ljubav. To su slike raspada.
Iako se širi slika na kojoj pobunjeni žitelji Srbije gube dah, upravo je obrnuto: pobunjenici se oporavljaju, a režim s Vučićem na čelu ostaje bez daha. I sad nas mrcvari. Malo on nas, malo mi njega.
U aktuelnoj geopolitičkoj stvarnosti, umesto vizije budućnosti nudi nam se poređenje sa prošlim događajima. Istorijske analogije postale su omiljen način suočavanja sa anksioznostima sadašnjice.
Planetu je obuzela želja za samostalnošću. Zagledanost nacija u sopstveni pupak i odbacivanje stega uzajamnosti možda izgleda moderno, ali je zapravo drevni poriv ljudskih zajednica.
Najava da će Srbija strancima izdati 100.000 radnih dozvola, pokrenula je buru teorija zavere, ukazujući na duboke strahove od siromaštva, socijalnog raslojavanja, kulturne promene i političke nemoći.
Četbotovi pišu ubedljive tekstove, ali ne na osnovu činjenica već samo slažu reči u obrasce koji zvuče ispravno. Njihove neprijatne greške sada postaju karakteristika interneta kao takvog.
Šta će biti kad bankarima opet ponestane tuđeg novca? Da li ćemo završiti u još jednom katastrofalnom finansijskom slomu, ili ćemo razviti monetarni sistem koji služi javnom interesu?
Nepresušni izvor otrcanih fraza je bez sumnje naš vlasnik, koji bi se novca od Floberove nagrade odrekao u korist EXPO-a: „oni koji ne vole Srbiju“, „oni koji ne mogu da podnesu ovoliki napredak Srbije“…
Izrael briše jedno po jedno naselje sa lica zemlje kako bi budući koncentracioni logor bio jedino mesto u kojem je moguć život u Gazi. Priprema zemljišta za podizanje logora je u punom jeku.
Srpska opozicija nije počinila nijedan „smrtni greh“ koji bi opravdao ogroman animozitet. Većina njenih aktera nije bila deo vlasti i ne vuče repove velikih afera. Odakle, onda, tolika odbojnost?
Malo šta je u Srbiji pod tako strogim nadzorom kao što su udžbenici. Tekuća kampanja za novi komplet udžbenika iz tzv. nacionalnih predmeta vodi se kao da država u tom poslu nikad nije imala kontrolu.
Ustav je na ulici, među studentima i građanima, dok je režim u posedu brutalne sile. Na jednoj strani su zarobljene institucije koje ne poštuju nijedan zakon, na drugoj je pravda bez institucija.
Bivši predsednik republike ne daje priliku pesnicima, već o sebi poje sam. Skoro svakodnevno, mediji bliski prestolu prenose njegove autopoetske izlive, uokvirene u savremene medijske forme.
Ako je vlast htela da pokaže kako brine za narod, zar ne bi bilo logičnije da pored tunela dežura predsednik Srbije koji je taj put otvorio na silu i pri tom javno ismevao upozorenja stručnjaka?
Postavlja se pitanje smisla bavljenja Šoom u svetu u kojem, uz podršku zapadnih zemalja, genocid vrši Izrael čiji je identitet zasnovan na sećanju na Šou kao globalnoj moralnoj zapovesti.
Sećanje na Sarajevske sveske – Ništa više nije kao što je bilo. U taksiju me namrgođeni vozač upitao kamo ćemo s takvim tonom kao da me pita kamo općenito ide ovaj svijet, a ne ja osobno.
Ukoliko je poštovan Zakon o pomilovanju, postupak je pokrenuo nadležni ministar. Javnost bi morala znati kojim se razlozima rukovodio, pogotovo kada se pomilovanje daje za nasilna krivična dela.
Više od trideset godina posle početka, Ivica Dačić se nigde nije pomerio jer nigde nije ni išao. Njegov vrednosni okvir neprestano je bio parče vlasti i iluzija o moći koja odatle dolazi.