Tramp kao komičar
„Oni uništavaju krv naše zemlje. Eto šta rade… Ne vole kad ja to kažem. A ja nikad nisam čitao Mein Kampf.“ Kad izgovara „Kampf“, Tramp pući usne i produžava „f“ tako da ono liči na nepristojan zvuk.
„Oni uništavaju krv naše zemlje. Eto šta rade… Ne vole kad ja to kažem. A ja nikad nisam čitao Mein Kampf.“ Kad izgovara „Kampf“, Tramp pući usne i produžava „f“ tako da ono liči na nepristojan zvuk.
U Srbiji se klauzula zabrane konkurencije koristi u krajnje besmislenim situacijama, pa je tako zabeleženo da čak i higijeničarke u jednoj kompaniji imaju klauzulu zabrane konkurencije.
Kad diže opštinske izbore na viši nivo a sebe spušta na najniži, predsednika Srbije ne brine gubitak države (jer je ona izgubljena sa ovom vlašću) već samo eventualni gubitak vlasti.
Fotokolaži Slobodana Stošića mnogo su više od ilustracija tekstova. Njihova moć proističe iz kratkih spojeva kojima ostvaruju temeljnu kritiku savremene ideologije srpskog nacionalizma.
Pogrešili smo u svemu. Kao društvo i kao pojedinci. Ponavljamo greške, umesto da iz njih učimo. Da li nasilja ima više nego ranije, ili tom utisku doprinose senzacionalistički mediji, nije bitno.
Živimo u talogu vremena. Utisak propasti zajednički je širom političkog spektra. Desnica oseća nostalgiju za prošlošću. Levica je nostalgična za nestalom budućnošću.
Izborna tišina je potpuno besmisleno oduzimanje glasa onima koji ga inače nemaju. Nikome nije poznato o čemu se ćuti i šta se postiže tobožnjom apstinencijom od mlakih izbornih strasti.
Ne znam kako se razgovor o tome ko je prekršio dogovor pretvorio u razgovor o tome ima li bojkot izbora smisla. Ponekad ima, a ponekad ne. I to je sve što se načelno na tu temu može reći.
Jedan građanin je pokušao da ospori zakonitost odluke o upisu 1.602.112 birača u beogradski birački spisak. Viši sud u Beogradu je zauzeo stav da niko, pa ni birač nema pravo na prigovor.
Ovi izbori nisu presudna bitka sa režimom u kojoj će opozicija izvojevati konačan trijumf, ali nisu sve bitke presudne, niti konačne: neke služe očuvanju snaga za borbu koja će se tek voditi.
Ostalo je još tri dana do izbora. Atmosfera je slavljenička, jedni se raduju zbog pobede u UN-u, a drugi jer nema izbora u glavnom gradu. Vučić je komunalne teme zamenio genocidnim.
Sve je za tu kalkulantsku svest u funkciji opsesivne mržnje prema stvarnim ili, možda još i češće, izmaštanim večnim neprijateljima (do prve rezolucije?), naročito „unutrašnjim“.
Mlaku predizbornu kampanju razbuktao je požar koji je 3. maja izbio na deponiji. Iz dubine Dubokog iskuljali su nebriga, partijske knjižice, nestručnost i neodgovornost naprednjaka.
Na aerodromu „Nikola Tesla“, na samoj pisti, postavljen je ogroman natpis: „MI NISMO GENOCIDAN NAROD…“ tako da se, bukvalno, vidi iz aviona, a posebno kad putnici slete.
Većina građana ne bi bila ni primetila Rezoluciju, Srbija je trebalo da za nju glasa – i ako se smatra nevinom, i ako se oseća indirektno potkačenom, jer nije baš da smo bili samo bogobojažljivi susedi.
Svuda okolo bukti rat, samo u Srbiji mir, stabilnost, napredak. Tako Aleksandar Vučić zamišlja budućnost, tačnije takvu budućnost u predizbornoj kampanji obećava građanima Srbije.
Nisu to (direktno) povezane stvari, ali ima neke ironične simbolike što se u ovom maju, paralelno s krnjom opozicionom izbornom kampanjom, Srbija doslovno davi u maloletničkom nasilju.
Barba Buzdo je uletijo: „Samo da se razumimo, mi u Houmlend muvmentu nismo protiv svih Srba! I pogotovo protiv napola Srba! Nego samo protiv onih Srba i napola Srba koji ne mrze Srbe!“
Nebojša Slijepčević dobio je Zlatnu palmu za kratki film o Tomi Buzovu, čovjeku koji nije mogao šutjeti. Zatečena je kompletna javnost regije, jer je otmicu u Štrpcima prekrio programirani zaborav.
Raznolike manifestacije sirotinjskog fašizma i teško gledljivi kič ogrnut u zastave još jednom su pokazali kakva je huliganska ekipa, na čelu s vrhovnim vođom, otela državu od njenih građana.
Između turbosrpskog i internacidrvenog jezika (prvi je supkulturni ali s vrha bogataškog krema, drugi je podmeče starog partijskog), književni srpskohrvatski funkcioniše kao prava supkultura.
Za nadolazeće lokalne izbore predsednik Srbije je rekao da nikoga ne zanimaju (u vr’ glave 7 posto glasača), a ipak ne posustaje s agitacijom. I to vam je dokaz da se ne ponaša kao monarh.
Pre osam godina objavio sam saznanja o smrti noćnog čuvara posle rušenja u Savamali i zatražio od nadležnih da rasvetle događaje u noći 25. aprila 2016. Obaveza ni danas nije manja.
Ako su u Gazi izvršeni ratni zločini, kako objašnjava hrabri tužilac Karim Han, onda postoje i odgovorni za zločine. A ako ima ratnih zločinaca, obaveza sveta je da im sudi.
Reaktivne pretnje sopstvenim inat-rezolucijama, kao svojevrsnom „osvetom“ motivisanom rezolucijom o genocidu u Srebrenici, predstavljaju naročito bednu zloupotrebu žrtava.
Pokažu nam predsednika države, ogrnutog zastavom u navijačkom zanosu, koji krši pravila institucije u kojoj se nalazi, i kažu nam da je to vrhunac diplomatije.
Možda je A. Vučić dodatno učvrstio vlast posle svoje male seoske priredbe u Njujorku. Tamo je inače promašio sve što je naumio, ali je sigurno potrefio svoju publiku u Srbiji.
Čačanske velmože su trošile 150.000 dinara dnevno po kafanama, ali je agencija koja je za kafane vodila knjige – odletela u vazduh. Takve poduhvate prikriva patriotska galama iz Njujorka.
Generalna skupština UN usvojila je Rezoluciju o Međunarodnom danu promišljanja i sećanja na genocid u Srebrenici. Sva je prilika da je promišljanja na ovu temu u Srbiji bilo vrlo malo.
Vučić može nama da otima jezik, kao što nam je oteo državu; ali ne može to da radi drugima usred Skupštine Ujedinjenih nacija. Otuda taj epohalni moralni slom koji smo juče gledali.
Radna grupa za unapređenje izbornog procesa, u kojoj sam „predsedavajući“ od 2. maja, ima dva zadatka. Prvi nije ispunila u zadatom roku, a drugi neće ispuniti ako se nešto bitno ne promeni.
Deset dana pred izbore, ruinirani bioskop iznenada postaje „simbol Voždovca“, ali samo zato da bi bio iskorišćen kao poligon za obračun sa opozicijom. Obećanja su prevaziđena.