Svi za jednog, jedan za sve
Sad kad su pustili Užičane iz pritvora, možemo da pitamo: što ste ih uopšte hapsili? Na snimcima „dela“ zbog kog su privedeni vidi se da nema ničega za šta nekog treba hapsiti, izuzev možda policajce.
Sad kad su pustili Užičane iz pritvora, možemo da pitamo: što ste ih uopšte hapsili? Na snimcima „dela“ zbog kog su privedeni vidi se da nema ničega za šta nekog treba hapsiti, izuzev možda policajce.
Profesor iz Beograda nominovao je za Nobelovu nagradu za mir izvestiteljku UN-a za ljudska prava na palestinskim teritorijama, autorku izveštaja „Od ekonomije okupacije do ekonomije genocida“.
„Poželio sam te kao soli, a hljeba ima, svega ima“, piše gitarista Samir Mehić, srebrenički Dejvid Bouvi, svom drugu Faruku. Dopisivali su se sve do jula 1995, nakon koga Samir više nikada nije viđen.
Možda ne treba da nas čudi što predsednik Srbije veruje da deklaracije imaju magičnu moć. Ako mu je upalilo kad se deklarisao kao Evropejac, što ne bi verovao da će upaliti i svaka druga deklaracija?
Govor Munire Subašić, predsednice Udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“, održan povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici, je politički apel upućen domaćoj i međunarodnoj javnosti.
Policija, pojedini glavni javni tužioci i ministar pravde, kao deo osvetničke pesnice vladajućeg režima, sprovode isključivo volju predsednika Srbije, umesto da poštuju normu i duh Ustava i zakona.
Na snimku se vidi kako devojka spušta glavu ali je policijska službenica grubo čupa za kosu. Devojku za kosu počinje da vuče i drugi policajac, dok joj onaj ispred nje uporno unosi telefon u lice.
Ponavljajući narative o uništenju srpskog identiteta, SPC je propustila priliku da učestvuje u njegovoj obnovi. Umesto toga stala je uz korumpirani režim.
Ratni zločinci su ponovo postali generatori kulture nasilja čiji trag vijuga kroz minule decenije. Nikada nisu proizveli toliko smrti kao julskih dana 1995. u Srebrenici i okolini.
Pojedini etički i estetski uzori sekte, poput gospoje Zorane i Sarape, održali su lekciju Novaku Đokoviću o uticaju pumpanja na podizanje studentskog terorističkog ustanka u Srbiji.
EXIT nikada, izuzev možda te nulte godine, nije bio naspram vlasti, kao festival buntovništva, otpora… čega god. Naprotiv, bio je to uglavnom festival vlasti, s ciljem da zaradi.
AUDIO – Ljubomir Simović čita svoju pesmu – Zar se nikad nisi zapitao zašto su ti obuli te čizme? Zar zato da, štiteći njihove guzove, šutiraš i razbijaš naše glave? Glave kao lubenice i tikve?
Socijalistička levica tradicionalno veruje da je kapitalizam sklon krizama; ne samo usponima i padovima proizvodnje, već sve pogubnijim poremećajima koje sistem ne može da reši.
„Pritisak ulice“ je dopustiv i dopušten. Teza o pravu na pobunu protiv tiranije zapisana je u preambuli Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
U pozivu da se razgradnjom trulog sistema bave ljudi neopterećeni političkom ambicijom, krije se strah od kompromisa, „istorijskih pomirenja“ i povratka onih koji su nas uvlačili u ratove.
Vidovdansko predvečerje proveo sam u Mitićevoj rupi, možda baš na mestu gde je bio zaboden onaj sat: nisam čuo nijednu reč sa bine i otišao sam kući zadovoljan, jer nisam čuo ni video Mila Lompara.
Janis Varufakis, Toma Piketi, Nasim Nikolas Taleb i drugi ekonomisti, podržali su izveštaj specijalne izvestiteljke UN-a o saučesništvu korporacija u zločinima na okupiranoj palestinskoj teritoriji.
Pored vidljivog policijskog nasilja, u Srbiji je u toku i jedan skriveni okršaj koji se vodi kroz urušavanje naučnog i obrazovnog sektora, sa posledicama koje taj krah povlači za sobom.
Studentski pokret je kao bicikl, možete na njemu stići daleko. Autonomija koju vam daje zasniva se na ljudskom faktoru. Zahteva da održavate ravnotežu i da okrećete pedale, da ne kažem da… pumpate.
Američki napad na Iran zapravo i nije bio rat, iranska postrojenja za obogaćivanje uranijuma možda su uništena, a možda i nisu, a trebalo je da to usput dovede i do smene režima, a možda i ne.
Studenti su pred izborom: ili će postati demokratska i građanska snaga, svesna važnosti prava, institucija i odgovornosti ili će postati još jedan pogon za reprodukciju nacionalne samoobmane.
Ministarstvo prosvete je odlučivalo o tome hoće li dopustiti da se upiše nova generacija studenata. Dozvola za upis čekala se nedeljama i stigla je u poslednji čas. I to ne za sve fakultete.
Demokrate mogu da nastave da održavaju nepravičan ekonomski i politički sistem, oslonjeni na donatore među milijarderima. Ili mogu da izvuku pouku iz pobedničke kampanje Zohrana Mamdanija.
Jedina dobra stvar u vezi neoustaškog kič-užasa na zagrebačkom Hipodromu, ali i po čitavom gradu uoči Thompsonovog koncerta, jeste to što je puna istina o hrvatskom društvu postala očita svima.
Da li se predsednik Srbije više plaši ljudi koji nisu spremni da ubiju nego onih koji jesu? Čemu inače aboliranje nasilnika, čemu podela i pravih i lažnih policijskih znački kriminalcima?
Imali smo tokom ovih protesta svašta, i donbaskog Isusa i Beogradski sindikat, pa ipak ništa od toga nije dovoljno da se od protesta odustane, ili da im se fatalistički prorokuje brz i neslavan kraj.
Akt milosti kojim se nasilnici oslobađaju krivičnog gonjenja za teško prebijanje studenata, poslednji je ekser mrtvačkog sanduka – ili za pravosudni sistem ili za režim koji ga ubija.
Kraj se bliži i to je dobro. Nije dobro što, po svemu sudeći, kraj neće doći mirno. Leto u srcu grada će biti vruće i burno, a temperature uporno podiže predsednik 17.000 lojalista.
Posle 28. juna, kada su studenti proglasili režim nelegitimnim, pobuna se guši masovnim i neselektivnim hapšenjima bez osnova. Okupljanje građana na ulici postaje „teško krivično delo“.
Da li materijal koji je BIA pribavila primenom posebnih mera iz svog matičnog zakona, može biti korišćen kao dokaz u krivičnom postupku, odnosno da li se na tome može zasnivati sudska odluka?
Gledamo prizore koji se teško podnose. Luka Vodinelić, advokat koji brani zarobljene studente i srednjoškolce pro bono, dobio je teške telesne povrede. Bio je usamljen pred nerazumnom silom.
Javnost spekuliše da su maskirani policajci uvezeni iz inostranstva, ili da je reč o privatnom obezbeđenju, ili o „pomoćnoj policiji“, formiranoj uredbom Vlade.