Vek kritičke teorije
„Treba li kritička teorija da se nastavi?“ To iznenađujuće pitanje postavljeno je na konferenciji povodom stogodišnjice osnivanja Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu.
„Treba li kritička teorija da se nastavi?“ To iznenađujuće pitanje postavljeno je na konferenciji povodom stogodišnjice osnivanja Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu.
Hronika prvih meseci Hitlerove vlasti, uništavanja književne elite Vajmarske republike i sistematske nacističke subverzije državnog aparata, ima jeziv odjek u savremenoj Indiji.
Šef izraelske policije najavio je da neće dozvoliti demonstracije protiv rata. „Svako ko želi da se identifikuje s Gazom, dobrodošao je – ja ću ga staviti u autobus koji sada ide tamo“, rekao je on.
Dok se invazija na Gazu zahuktavala, izraelski političari su bez zadrške opravdavali masovno raseljavanje, tepih bombardovanje, rušenje čitavih kvartova i ubijanje palestinskih civila.
Umesto što nastavlja sa militarizacijom regiona, američka administracija treba da se usredsredi na to da sve zloslutniju krizu u Gazi preusmeri ka dugoročnom političkom rešenju.
Pošto ne mogu da uđu u razoreni Pojas Gaze, novinari se oslanjaju na tri izvora: od izraelske Službe za informisanje dobijaju „najnovije podatke“, od taksista mišljenje, a od knjižara sve ostalo.
Ovi na vlasti najavljuju da će se osvetiti za mogući poraz. Za njih je silazak s vlasti – smrt. Šalju nam poruku: ako padamo, povući ćemo sve sa sobom. Isto razmišljaju i nasilnici nad ženama.
Vijest o dva fizička napada, na ljude iz delegacije Crvene Zvezde i dvojicu beogradskih novinara u Zadru, jednako je uznemirujuća, koliko je tužna, a na koncu i očekivana.
Koji je to najmanji zajednički interes sindikata i političkih partija u opoziciji, da se međusobno podrže? Da li je moguće pronaći tačke spajanja koje će biti dovoljno važne da privuku birače?
Preteća katastrofa pokazuje kako su, i pored sve panike na Zapadu zbog „poplave“ tražilaca azila, najsiromašnije zemlje Afrike i Azije već ugostile ogromnu većinu izbeglica u svetu.
Za razliku od prošle nedelje kada je vest bila da svi tvrde kako mu otac nije otac nego mu je otac onaj za koga niko ne zna da mu je otac, sada svi tvrde da mu sin nije sin.
Društvene mreže utiču na naše odluke i izbore i tako presudno oblikuju našu stvarnost. Njihovi vlasnici i politički saveznici čine sve da ometaju razumevanje tih procesa.
Najbogatijeg čoveka na svetu odlikuje poletni katastrofizam – ne samo zato što će se najzad pokazati da je bio u pravu, nego i zato što je dolazak kraja sveta odlična prilika da se dobro zaradi.
Buldožeri turiraju mašine i krenuće u juriš odmah po objavi rezultata beogradskih izbora. Jedini način da se urbicid spreči je izlazak na izbore 17. decembra.
Nevažna je istina, važno je biti protiv nje. Tome ih je učio lažući uvek svakoga o svemu, pre svega o sebi i o tome ko je on zaista. Njega još niko i nikada nije zatekao u istini.
Ni par dana otkako ga je Von der Leyen pohvalila kao proevropskog reformatora, Vučić plaši Srbe onime što on misli da je za njih najveći strah. NATO, Kosovo u UN, sankcije Rusiji, genocid.
Sećate li se direktora Agencije za zaštitu životne sredine Filipa Radovića kome je za pet godina 25 puta produžavan status vršioca dužnosti, od čega 23 puta nezakonito?
Ako je rat produžetak politike drugim sredstvima, onda je rat u Gazi produžetak odsustva bilo kakve politike. Nema odgovora na ključno moralno i strateško pitanje: Kada će biti dosta?
Kneset ubrzano usvaja i priprema odredbe za suzbijanje „pete kolone“. Prvi na udaru su izraelski Arapi, a prete im višesatna ispitivanja zbog lajkova ili srca uz slike iz Gaze.
Posle niza obećanja da će zgrada stare Pošte na Savskom trgu biti obnovljena, vlast je ovih dana presudila: zdanje „srpskog Gaudija“ doživeće „transformaciju“ – biće srušeno.
Izmišljeni napad je najbolja odbrana, mogao bi biti predizborni slogan vladajuće stranke. Mašinerija oko Vučića fokusirana je na navodne napade na njegovu ličnost i porodicu.
„Nezapamćeno je u istoriji okupacija da okupator sebe predstavlja kao žrtvu“, analizira Levi izraelski beg od stvarnosti. Međutim, nije sasvim u pravu, jer nešto slično postoji i u Srbiji.
Nemačka refleksna odbrana Izraela i uzdržavanje od kritike njegove vlade ili njegove okupacije Palestine može izazvati samo ogorčenost. Većina političara će pak privatno priznati da je to zaista problem.
Mahanje radikalima usred nevolja u pregovorima sa Prištinom najveći je dokaz da Vučiću gori pod nogama. Daj šta daš kad se nema dovoljno, pa se nastavlja i kampanja s preletačima.
Izrael nije tražio politička rešenja za konflikt, već je hteo da njime upravlja. Bila je to cinična pomoć u razvoju Hamasa, a posebno ga je Netanjahu podupirao kao prepreku nezavisnoj Palestini.
Imamo li mi, ako ne baš kao država, a onda kao kakva-takva (politička) zajednica neki stav prema sukobu između Izraela i Hamasa, odnosno prema masovnom ubijanju Palestinaca?
Zabranjeno je uznemiriti se zbog ubijanja u Gazi, čak i ako ginu deca o čijoj dobronamernosti i nevinosti ne može biti rasprave. Protest protiv njihovog ubijanja je izdaja. U Izraelu ih ne smatraju decom.
Postavljenje seksualnog predatora na funkciju bio je potez koji čak i u našim uslovima nije mogao proći bez reakcija. Mnogi su ga doživeli kao ruganje žrtvi, ismevanje suda, ponižavanje žena.
Kad neko nema mogućnosti da vam odgovori to nit je demokratski nit je fer, ako nekoga hoćete da satrete kažite tako… rekao je predsednik Srbije u gostovanju na televiziji.
Nisam za vreme renesanse bio u penziji i neću da se kitim tuđim počupanim perjem, jer očerupani su drugi ljudi, od kojih mnogi ne mogu da prime pismo hvalisavog i tobože zahvalnog vladara.
Kako god da se sukob završi, sa Hamasom ili bez, Izrael neće moći da izbegne pregovore o razmeni zarobljenika. U izraelskim zatvorima nalazi se oko 6.000 Palestinaca.
Reakcionarna je ideja da je svaka osoba niskog statusa koja nije buntovnik – koja nije spremna da ugrabi slobodu smelim i nasilnim činovima – ili dostojna prezira ili prosto nebitna.