Oslobođenje – Marx je za većinu ovdašnjih intelektualaca, čak i onih koji su karijere izgradili na primijenjenom marksizmu, temeljno nepročitan autor.

Raspisuju se konkursi za upis 65.000 novih studenata, što već sada čini dve trećine ukupnog broja rođenih u 1990, a kada na red dođe generacija rođena 1994, to će biti više od 75 odsto ukupnog broja rođenih.

Htio bih komentirati pokušaj da se studentski protest delegitimira insinuacijom kako njegov zahtjev za besplatnim obrazovanjem pripada vremenu propalog komunističkog sustava.

Sudeći po novinskim izveštajima, Skupština Srbije je usvojila odredbu po kojoj se državnim visokoškolskim ustanovama uzima 40 odsto sredstava iz sopstvenih prihoda.

Danas
Sudac Ustavnoga suda Hrvatske Vice Vukojević izjavljuje da su „logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je dala samo stražu, a postoji i ugovor između vlade Nezavisne države Hrvatske i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora“.

U Mostu RSE Omera Karabega govore Svetlana Slapšak i Ivan Čolović.

Nije u pitanju samo hoće li joj se dopasti Sarajevo ili neki drugi grad. Pitanje je hoće li joj se dopasti ovaj svijet, takav kakav je, hoće li joj u njemu biti udobno, može li ona u njemu biti sretna.

Da će biti potrebno menjati Ustav bilo je jasno u momentu kada je donošen, zato što je tadašnja motivacija bila politikantska, a ne ustavotvorna.

Danas
Referendum se mora održati ako se promena ustava odnosi na preambulu. Za uspeh referenduma dovoljna je većina izašlih birača.

Helsinška povelja – Država za članove Naših organizuje dvonedeljne letnje kampove gde se tinejdžeri ohrabruju da se venčaju.

Helsinška povelja – Svaki rat na Balkanu vodio je u novi rat, svaka podela u novu podelu.

Helsinška povelja
Berlin,  marta 2009,  povodom retrospektivne izložbe Bogdana Bogdanovića u Arhitektonskom muzeju grada Beča, 4. mart – 8. jun 2009.

I dok sam se ja baškario u tom raju na zemlji – prosječna dnevna temperatura 20 stepeni Celzijusa, pošto je sad tamo kraj ljeta – izvali se Slobo, nespokoj mu duši.

Snimak pogubljenja mladića iz Srebrenice od strane jedinica srbijanskih Škorpiona video je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti.

Ismet je u Iraku u taboru koji neformalno nosi ime vojnika koji je tu prvi poginuo, osamnaestogodišnjaka čiji je maternji jezik bio španski. Ismet mi se javlja povremeno, kad nije na smjeni, koja obično traje dvanaest sati u komadu, zato što „nemaju dovoljno vojnika” pa ono što ih ima „mora ići na zadatke non-stop”.

Kad sam završio u Chicagu, na kraju svog puta, rat u Bosni na svom početku, moj medeni mjesec sa američkom kulturom se završio, budući da sam morao naći posao.

Sjeća li se neko one dvojice begova iz TV serije Tale (ja mislim) koji sjede u tami bosanske provincijske kafane i srču kahvu. Svako malo, jedan kaže: „E, kakve je nekad Pešta kupleraje imala.” A drugi malo šuti, pa kaže: „Jah, jazuk za Peštu.”

Na vijestima bih ponekad spazio profesora Koljevića kako stoji pored Karadžića koji vazda poriče – za njega je ono što se događalo bilo ili „samoodbrana” ili se uopšte nije događalo.

Prema anketi dvije trećine bijelaca misli da bijeli svijet preferira bijele komšiluke, a 85 posto ih je priznalo da zaista žive u naseobinama gdje nema crnih komšija. Segregacija je, drugim riječima, živa, zdrava i nezvanična.

Moja nevolja je bila to što mi je bilo teško zamisliti bilo kakav drugačiji oblik književnog postojanja osim nacionalnog, utemeljenog u maternjem jeziku. Ali onda se taj kulturni model počeo raspadati u mojoj glavi.

To su bila vremena kada sam se, kao i mnogi moji prijatelji, pravio da me se sve to ne dotiče – da su glupost i bezumlje tako daleko od mene da jedino što sam mogao da radim je da sve to prezirem sa arogantne distance.

Ne bi se moglo reći da je privredna politika koja je vođena od 2000. godine naovamo imala, neposredno ili posredno, neki elemenat industrijske politike. 

Ležao sam u mraku, nesposoban da se pomjerim, sve dok nisam zaspao. Neonka je zujala u hodniku; čuo sam lift kako se uspinje i propada. Sanjao sam o ratu, o vladavini sile, o potpuno neočekivanim ishodima.

Razgovor sa Dragoljubom Todorovićem o Dobrici Ćosiću i njegovoj novoj knjizi u kojoj rasistički vrijeđa albanski narod, Ćosićevom lažnom disidentstvu i dominantnom utjecaju i na današnju srbijansku vlast.

Hrvatski se sindikati spremaju da izvedu svoje članove na ulice, a slične namere imaju i sindikati u Srbiji.