Šta se dogodilo?
Grčka vlada nije imala izbora. Napuštanje evrozone nije bilo opcija, jer ona za to nema mandat. Nijedan novi mladi premijer na ovom svetu ne bi smeo da na sebe preuzme tako veliku odgovornost.
Grčka vlada nije imala izbora. Napuštanje evrozone nije bilo opcija, jer ona za to nema mandat. Nijedan novi mladi premijer na ovom svetu ne bi smeo da na sebe preuzme tako veliku odgovornost.
Grčki građani su u pravu: poricanje Brisela da je problem grčkog duga političko pitanje je ideologija u svom najčistijem vidu, karakteristična za celinu evropskog političkog procesa.
U poslednjem intervjuu, Varufakis je članove Trojke nazvao „teroristima“: verbalnom agresijom je odgovarao na strukturno nasilje poverilaca. Uspeo je da im bar na rečima bude jednak.
U temelje Evropske zajednice ugrađen je otpis nemačkih dugova. Danas Grčkoj treba omogućiti dugoročnu otplatu smanjenog duga.
Spoj arhitekture i politike priziva sliku totalitarnog vođe koji monumentalnim građevinama i avenijama obezbeđuje sebi večnost. A ako su diktatori pomalo i arhitekti, onda su i arhitekti pomalo diktatori.
Varufakis je teoretičar igara, pa su novinari njegove postupke mesecima poredili sa pokerom. On je nedavno ponovo opovrgao ove tvrdnje: „Mi ne blefiramo. Mi se čak ni ne pravimo da blefiramo“.
Sporazum će na kraju biti potpisan. Grčka će ostati u Evropi i evrozoni, a njena vlada će prihvatiti mere štednje. Referendum je nastavak loše pozorišne predstave: i jedna i druga strana i dalje glume.
Hajde da ne razgovaramo o Grčkoj – to je jako depresivno, nego o nečem drugom. Na primer o Finskoj, koja je sušta suprotnost korumpiranoj i neodgovornoj zemlji sa juga, pravi uzorni član EU.
Uz uređen sistem kvota, neko sa Malija će pre sačekati nekoliko godina na legalan ulazak u Francusku, nego da plaća krijumčare i rizikuje deportaciju.
Kada bi Evropljani glasali o politici štednje, glasali bi protiv nje. Ali njima nije ponuđena drugačija Evropa. I ako se pitaju „institucije“, tako će i ostati. Zato je Grčka dobila ponudu koju ne može da prihvati.
Grčka treba da glasa protiv zahteva Trojke, uz spremnost njene vlade da zemlja napusti evrozonu. Pri tome vas molim da shvatite da većina priča o grčkom rasipništvu i neodgovornosti nije tačna.
Ideja da je Grčka delimično zaslužila svoju sudbinu, odraz je poretka u kojem je bogatstvo pobedilo demokratiju. Treba se usprotiviti narativu od koga nam je svima loše.
Do sada nisam pročitao nijedan naslov koji glasi: „Merkel spasava banke“, što bi bio pravi opis onoga što se u Evropi događa od 2010. Nedostaju i naslovi kao što je: „EU i MMF planiraju državni udar u Grčkoj“.
Moderna evropska verzija tržišnog staljinizma, u obliku u kojem se primenjuje u Grčkoj, ima tri glavna toka. Prvi je usmeren na penzije, drugi na tržište rada, treći na privatizaciju.
Ne radi se o novcu, već o zloupotrebi „rokova“ radi kažnjavanja Grčke. Zašto Evropa to čini? Zašto su njeni lideri protiv referenduma i nekoliko dana odlaganja roka sledeće otplate kredita?
Za moju generaciju, identitet Evrope određen je padom Berlinskog zida. Tada sam imao 14 godina. Ne želim da novi simbol Evrope bude zid između Mađarske i Srbije ili zid nepoverenja između evropskih zemalja.
Politiku štednje na kojoj insistira nemačka vlada, Amartja Sen je uporedio sa lekom koji sadrži mešavinu antibiotika i otrova za pacove. Grčka vlada sve vreme izbegava otrovne delove ovog leka.
Suočen sa ultimatumom Trojke, Cipras je raspisao referendum. Ova odluka je izazvala brojne komentare o neodgovornosti grčke vlade. Ali Cipras je učinio pravu stvar, iz dva razloga.
Poruka iz Brisela glasi: ako želite da ostanete u evrozoni morate prihvatiti sve naše uslove. Na grčkom referendumu građani će glasati o tome da li su spremni da zbog evra žrtvuju demokratiju.
Evropa mora da spase Grčku. Ni njen ostanak u evrozoni nije dobro rešenje, ali još gori bi bio njen odlazak, koji bi izazvao ogromne ekonomske, ljudske i istorijske posledice. Evropa više nikada ne bi bila ista.
Kažu da je na vest o izbijanju pariske revolucije 1848. Nikolaj Prvi uleteo u dvor, prekinuo ples i izdao kontrarevolucionarnu zapovest: „Na konje! Na Pariz!“ U Putinovom Kremlju vlada slično raspoloženje.
Čovek koji u knjižari prelistava knjige je skromni rođak šetača, kao što su posmatrači izloga sanjari slični kustosima muzeja. Svako od njih u svojoj glavi sklapa svoju nevidljivu biblioteku ili muzej.
Neka dignu ruku oni koji nisu grešili sa 22 godine. Mnogi su kao i ja tada pogrešili i zaljubili se u pogrešnu osobu, možda i u svog šefa. Mada je mala verovatnoća da je vaš šef bio predsednik SAD.
Posle masovnog glasanja za gej brak u Irskoj, ljudi su počeli da se pitaju: dobro, a kada će legalizovati abortus? Ispostavilo se da je ljudima lakše da prihvate istopolni brak nego reproduktivna prava žena.
Rejčel Doležal, ćerka belih roditelja, godinama je mogla da se uspešno predstavlja kao osoba mešovite rase, zato što je sve što mislimo da znamo o rasi pogrešno.
Izgradili smo asimetričnu monetarnu uniju sa pravilima koja garantuju nastajanje neodrživih dugova. Svi smo za to odgovorni. Kao Evropljani. I dužni smo da to ispravimo. Zajedno, kao Evropljani.
Prepiska Vladimira Pištala i Pavola Rankova na relaciji Boston-Bratislava: To je opojna ideja – izmisliti sebe nanovo – ali ne znam koliko je realna. Donekle jeste. Možete srušiti neke zidove, ali ne noseće.
U toku je bitka za ili protiv ogromnog trgovinskog sporazuma između 12 zemalja, poznatog kao Trans-pacifičko partnerstvo. Njegovo usvajanje je prioritet Obaminog drugog mandata.
Kažnjavanje Grčke i Kameronove referendumske igre pokazuju ko stvarno odlučuje u EU: korporativna desnica. Tu je još i antievropska nacionalistička desnica. Pa vi birajte.
U slučaju ruskog napada na baltičke zemlje ili Poljsku, 58% građana Nemačke bi odbilo da im pritekne u pomoć. Možda su nas obeshrabrila dva izgubljena svetska rata – ili su nam se smučile bajke o zlim Rusima.
Atkinson iznosi niz predloga za transformaciju tržišta rada i kapitala uvođenjem novih prava za one čija su prava najmanja, kao što su poslovi u javnom sektoru za nezaposlene ili nova prava za sindikate.
Evro je proizvod zajedničke vizije evropskih lidera zagledanih u budućnost, izvan kratkoročnih ciljeva svakodnevne politike. Ali njihove ambicije su bile veće od njihovog znanja o ekonomiji.