Istorija ljubavi prema čitanju
Biti čitalac postaje identitet za sebe. On se ne zadovoljava prisutnim i žudi za još nečim. To nešto on pronalazi u intimnoj vezi sa srodnim dušama iz drugih vremena.
Biti čitalac postaje identitet za sebe. On se ne zadovoljava prisutnim i žudi za još nečim. To nešto on pronalazi u intimnoj vezi sa srodnim dušama iz drugih vremena.
Ukrajinska vlada je objavila da će penzioneri koji žive na teritorijama koje kontrolišu separatisti svoje penzije dobiti kada se te oblasti vrate Ukrajini.
Ceo svet je zastao, čeka i pita se da li će se ponoviti Minhen. A priznanje linije razgraničenja u Ukrajini jeste novi Minhen. Kroz dva-tri meseca, ta linija će se pomeriti i opet biti priznata.
Satima su u Minsku pregovarali lideri Rusije, Ukrajine, Francuske i Nemačke. Rezultat – prekid vatre. Ništa više. Stanje u Ukrajini je beznadežno: ta zemlja se raspada i za to su podjednako odgovorne Rusija i Amerika.
Španiju ove godine očekuju izbori. U novembru se bira parlament, u maju vlade u 13 od 17 autonomnih pokrajina, a u septembru se glasa za regionalnu vladu u Kataloniji i na lokalnim izborima u celoj zemlji.
Stanje u najsiromašnijoj zemlji Evrope očigledno je dramatično. Desetine hiljada građana Kosova napušta svoju zemlju preko Srbije. Svakog meseca sa Kosova ode oko 20.000 ljudi.
Grci nisu odjednom postali neki marksisti. Oni su se samo pobunili protiv ekstremista iz Brisela i Berlina koji su im nametnuli štednju. Jedini pravi „šok“ je to što do grčkog odgovora na fiskalni sadizam nije došlo ranije.
Kinezi su pomoću 3D štampača naštampali kuću. Pravu – u prirodnoj veličini. Samo jedan pritisak na odgovarajuće dugme i pred vama stoji kuća, nova novcata – čeka da se u nju uselite.
Uvrede moramo da podnosimo, ali pretnje ne smemo da tolerišemo. Reći da je nečija religija smešna je drugačije – primetno, merljivo, značajno drugačije – nego reći da bi neku grupu ljudi trebalo istrebiti.
Nacisti su 1940. prikazali propagandni film Večni Jevrejin. Film Jevreje prikazuje u njihovom navodno „izvornom stanju“, „pre nego što su navukli masku civilizovanih Evropljana“.
Osnovali smo pokret Gastronomska poezija. U zemlji u kojoj ljudi mrze poeziju a vole da jedu, pesme bi morale više da se bave hranom. Zato ćemo u svaku našu pesmu ubaciti po neko sočno jelo.
Igre su počele, igrači su Alexis Tsipras i Angela Merkel, levičarski narodni tribun protiv žene bez svojstava. U igri su grčki dug od 320 milijardi evra i nemačka dogma da su dugovi posledica krivice i da nema milosti.
Raketna paljba po stambenim četvrtima Mariupolja od koje je poginulo nekoliko desetina nedužnih Ukrajinaca, označila je kraj nade da će se Rusija u dogledno vreme vratiti u društvo civilizovanih zemalja.
Posle ubedljive pobede Ciprasa, evropski zvaničnici bi trebalo da se uzdrže od poziva na odgovornost. Oni su izgubili kredibilitet za to. Program koji su nametnuli Grčkoj nikada nije valjao. Nije bilo načina da on uspe.
Povodom Dana sećanja na holokaust: Htela sam da kažem da zlo nije radikalno, da nema dubinu i da je zato tako teško misliti o njemu. Zlo je površinski fenomen; umesto da bude radikalno ono je samo ekstremno.
Postoji bojazan, ne od iracionalnog ponašanja Sirize posle pobede, nego strah da će ona prihvatiti racionalan prljavi kompromis, koji će razočarati glasače i čije obnovljeno nezadovoljstvo neće biti pod kontrolom Sirize.
50 godina od smrti, rana biografija: Pričalo se da je pobegao prerušen u ženu; da je podmitio južnoafričkog policajca; da nije napustio Pretoriju i da se preobučen u konobara krije u kući britanskog simpatizera.
Posle ovih izbora Grčka više neće biti ista. Moja stranka Siriza garantuje novi društveni ugovor, politiku ukidanja stroge štednje, jačanja demokratije i društvenog jedinstva, i oporavak srednje klase.
Tri pogrešne premise rasprave o odnosu zapada prema islamskom svetu: masakr u Parizu nije bio „napad na zapad“; uzroci terorizma nisu u religiji nego u politici; sami smo izmislili islam koji nas plaši.
Najzanimljivije je to kako je srpski zakonodavac došao na ideju o zakonu o notarima. Sva je prilika da je neko predložio da u ovom slučaju kao uzor treba uzeti rešenja iz nemačkog zakona.
Upisao sam fiziku na Harvardu u jesen 1947. Neki od mojih profesora su par godina pre toga u Los Alamosu radili na pravljenju atomske bombe. Nikada nisu govorili o tome.
Političari u svetskim prestonicama, od Kijeva do Berlina i Vašingtona, već mesecima solidarno pokušavaju da reše nimalo prost zadatak: kako pomoći Putinu da „sačuva obraz“.
Ako je nostalgija za 70-im i 80-im godinama Jugoslavije besmislena, a podsećanje na krvave devedesete nepoželjno, preostaje nam da utvrdimo kakve su države nastale kao spin-off raspadnute Jugoslavije.
Do krimskih događaja niko nije dovodio u sumnju „evropejstvo“ Rusije. Autokratija umesto demokratije, par problema s ljudskim pravima, ali na planu kulture, mentaliteta, mere civilizovanosti – bar to je bilo jasno.
Ruski uticaj u regionu ne počiva na sličnim kulturnim sklonostima, slovenskoj solidarnosti ili uticaju pravoslavne crkve, već na nečem mnogo prizemnijem. Korupcija povezuje ljude, a na Balkanu povezuje opasne ljude.
Zašto je delu francuske omladine fundamentalizam toliko privlačan? Rešenje tog problema svakako nije “bombardovanje muslimanskih zemalja”. Tu se radi o neuspehu Republike da ispuni svoja obećanja o slobodi, jednakosti i bratstvu.
Korišćenjem kratkih replika, jednim šaržerom može biti rešena sudbina pet ili šest diskusija. Dva šaržera dovoljna su za rešavanje svih ideoloških nesuglasica na teritoriji do jednog hektara.
Potvrđeno je Benjaminovo zapažanje da je „svaki uspon fašizma svedočanstvo neuspele revolucije“. Isto važi i za tzv. islamski fašizam: njegov uspon je posledica nestanka sekularne levice u muslimanskim zemljama.
Konsenzus o žrtvama prvog reda ometa nas da obratimo pažnju na otmice i ubistva u Meksiku, ubistva stotina dece (i više od 10 novinara) u Gazi, masakre u Centralnoafričkoj Republici…
Ako je Zapadu potreban sukob sa islamom jer mu je potreban neprijatelj, možda će krenuti u rat protiv terorizma. Ali onda je terorizam već pobedio. Rešenje je – zaboravite islam. Naš problem je nešto drugo.
Masakr u Parizu je manifestacija pogleda na svet u kome nema mesta za argumente i ideje, koji priznaje samo jednu istinu i svoje istomišljenike. To je negacija našeg najvažnijeg dostignuća – slobode govora.
Godišnje liste događaja su topografija vremena koje je prošlo. Određeno mesto ili čak jedna ulica može da predodredi promene u nekom društvu.