Istorija jedne slike
Nije želeo da njegov rad ima otvoreno političku i još manje sovjetsku konotaciju, pa je pesnica nestala sa slike. Ako je imao bilo kakvih političkih stavova, Pikaso je pre svega bio dosledni pacifista.
Nije želeo da njegov rad ima otvoreno političku i još manje sovjetsku konotaciju, pa je pesnica nestala sa slike. Ako je imao bilo kakvih političkih stavova, Pikaso je pre svega bio dosledni pacifista.
Olimpijske pobede nisu pobede, već podmetnuti rezultati laboratorijske analize mokraće. Krim nije naš, već okupirana teritorija. Naša Rusija nije država, već falsifikat.
Kada volja većine očigledno krši osnovne slobode, ne samo da imamo pravo već i dužnost da se suprotstavimo većini. To nije razlog da se preziru demokratski izbori – ali oni sami po sebi nisu pokazatelj Istine.
Gradonačelnik Londona Kan kaže: „Ja sam Londonac, Evropljanin, Britanac, Englez, musliman, sa azijatskim korenima i pakistanskim poreklom, otac i suprug.“ Ali Zaracin vidi samo muslimana.
Oni tamo su imali Drugi svetski, a mi Veliki otadžbinski. Oni su obeležavali Dan Žalosti, a mi smo slavili Dan Pobede. Njihova parola je bila „Nikad više!“, a kod nas su se neki dičili: „Možemo i da ponovimo!“
Turska demokratija je ostala bez jednog od poslednjih mehanizama zauzdavanja Erdoganove moći. Možda će se Davutogluova ostavka pamtiti kao trenutak kada se ona urušila.
Za građane protestantskih zemalja, EU je odjek Svetog rimskog carstva, birokratskog čudovišta koje je nametanjem kanonskog prava gutalo razlike i nametalo doktrinarnu uniformnost.
Izvinite, ali čemu sve to? Zašto bih se ja radovao „Buku“ ili „Topolju“? Kakve to veze ima sa uspomenom na Bulata Okudžavu i njegove ratne drugove, sa sećanjem na milione poginulih u tom ratu?
Finansijski slom iz 2008. pojačao je apele za stvaranjem globalnog finansijskog sistema koji bi ublažio trgovinske neravnoteže, uredio špekulativne tokove kapitala i sprečio sistemsko širenje kriza.
Svi su se iznenadili kada je u prvom krugu predsedničkih izbora plava traka na TV ekranima počela da raste i zaustavila se na 35 odsto podrške za kandidata krajnje desnice.
Kanal 4 nas je opisao kao homofobe, a Tramp poručio da će nam zabraniti ulaz u SAD. Vest da je London dobio gradonačelnika muslimana stigla je u pravi čas.
Mark Zuckerberg već gospodari internetom preko kućnih računara i mobilnih uređaja. Sada želi veću kontrolu nad samom kompanijom, a deoničari su spremni da mu udovolje.
Današnje radno mesto je polje bitke za bešiku. Sa jedne strane su radnici koji žele da idu u WC kada im se tamo ide, a na drugoj poslodavci koji žele da ih u tome spreče, ponekad i satima.
Na konvenciji AfD-a jedan od lidera ove partije je rekao: „Želimo drugačiju Nemačku, daleko od one prljave 68-aške“. Oduševljenje u sali. Standing ovations. Ili na AfD nemačkom: frenetični apaluz.
Glasanje radnim danom, jedno glasačko mesto na 21.000 glasača, dok se u Teksasu kao identifikacioni dokument prihvata dozvola za nošenje skrivenog oružja, ali ne i studentski indeks.
Evropa je nespremna za novi šok. Šta ako se grčka kriza opet zaoštri, ili Britanija izglasa brexit, ili dođe do sloma kineske ekonomije? Šta bi uradili evropski političari? Izgleda da niko od njih nema pojma.
Visoke ponude opozicionim novinarima su doplata za rad sa toksičnim materijalom. Ne moraju svi u ruskim državnim medijima da lažu lično, ali u velikoj opštoj laži svi moraju učestvovati.
Zapadni komentatori nisu zadivljeni Orbanom, ali mu većinom priznaju da je ipak pokrenuo mađarsku ekonomiju i smanjio nezaposlenost, pa je verovatno to razlog zašto ga mađarski građani trpe.
AfD nije obična stranka krajnje desnice: ona je inspirisala radikalni ulični pokret Pegida, kome nema pandana u Evropi. Od završetka ere nacizma, nijedna desna partija nije imala toliku podršku.
Da li je odustajanje od Dablina, Šengena i zajedničke valute jedini način da se Evropa zaštiti od skandaloznih poteza nemačke kancelarke i njenog sve ličnijeg pristupa vršenju vlasti.
Presuda norveškog suda da je Anders Breivik bio izložen torturi teško je svariva. On u zatvoru ima spavaću i radnu sobu i teretanu. I može da razgovara sa službenicima, lekarima i pravnicima.
Ukrajina je dobila novog premijera istoga dana kada je naš glavni načelnik, evo već 14. put preko malih ekrana razgovarao sa sebi potčinjenim narodom. Ovoga puta Putin nije bio naročito ubedljiv.
U njenom svetu vlade su uspešne i korporacije pravedne. Radi se o uverenju da promene ne izaziva sukob sa bogatima i moćnima, već udruživanje sa njima.
Hrvatska je nedavno blokirala otvaranje Poglavlja 23 i 24 u pregovorima Srbije i EU, zbog nadležnosti tužilaštva i sudova republike Srbije za sve ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije.
Novi nalazi opisani kao krivulja Velikog Getsbija impliciraju da nema američke izuzetnosti. Utešna predstava o nejednakosti kao ceni društvene pokretljivosti pokazala se netačnom.
Kada tvoj glas nema nikakvu težinu, svaka informacija o tome da u državi nešto nije u redu postaje ne samo besmislena, već i štetna. Jedino na šta ona može da utiče je tvoje raspoloženje.
Knjige i filmovi o devedesetim godinama ne mogu uticati na politiku, ali u času kada sud UN-a privodi kraju svoju misiju, mogu nas podsetiti na mračne tendencije koje su i dalje žive u regionu.
Za mlade ljude rođene posle Hladnog rata, reč socijalizam nema značenje koje je imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem dobru, gde ljudi brinu jedni o drugima.
Panamska afera 2016. još jednom je pokazala koliko je praksa prikrivanja imovine raširena među elitama severa i juga. Novinari su pokazali da rade svoj posao, za razliku od država.
Među panamskim papirima se zatekao i naš violončelista Sergej Pavlovič Roldugin, s jednim od Putinovih buđelara koji su tokom višegodišnje podele plena uredno punili Putinovi pajtaši.
Populisti lako nalaze krivce. Jedva sastavljate kraj sa krajem? Kinezi uzimaju poslove. Uznemirava vas kriminal? Meksikanci. Terorizam? Muslimani. Politička korupcija? Banke.
Širom sveta prevladalo je osećanje kraja jedne epohe. Ljudi žive u dubokoj strepnji od mogućeg sloma svojih nekada stabilnih društava, kao u Jejtsovoj besmrtnoj pesmi „Drugi dolazak“.