Novi koren antisemitizma
Rastu simpatije prema Palestincima kao žrtvama, uz priznanje njihovog prava da se odupru ekspanzionističkim nasrtajima. Ali kako da se odupru, a da ne postanu antisemiti?
Rastu simpatije prema Palestincima kao žrtvama, uz priznanje njihovog prava da se odupru ekspanzionističkim nasrtajima. Ali kako da se odupru, a da ne postanu antisemiti?
Pesimizam dominira ne samo zbog ratova u Ukrajini i Izraelu/Palestini, kao i opšte neizvesnosti, već i zbog paralela između briga današnjih Nemaca i zbivanja u Nemačkoj od pre 100 godina.
Stravična ubistva izraelskih civila koje je izvršio Hamas ni na koji način ne mogu da legitimišu tekuće izraelske ratne zločine. Genocid nije samoodbrana, niti proporcionalna reakcija.
Vojska deli stanovnicima Gaze mape sa strelicama koje ih upućuju ka moru, u nadi da će to oprati Izrael od ratnih zločina koje čini. Da li će im uskoro narediti da marširaju ka Kipru?
Pažljivo negovan mit o tehno-preduzetnicima kao buntovnim „revolucionarima“ zanemaruje činjenicu da oni upravljaju industrijom vrednom mnogo milijardi dolara koja direktno utiče na živote svih nas.
I gubitak se može pretvoriti u saosećanje. „Borci za mir“ održavaju zajedničke komemorativne svečanosti za one koji su ubijeni u sukobu. Na ovogodišnjoj ceremoniji bilo je 15.000 ljudi.
Sve dok Palestina ne bude slobodna i ljudi u Palestini ne budu u stanju da žive kao građani ili politički akteri u svetu čijem stvaranju doprinose – i dalje ćemo gledati nasilje.
Dok je trajalo primirje, Izraelcima je priređen reality snuff: svako veče ih obaveštavaju da je desetak ljudi oslobođeno, a napetost ih je do tada već prikovala za ekran. Nakon toga sledi katarza.
Istraživanja pokazuju da strategije koje izazivaju žaljenje, krivicu ili strah najređe vode u promenu. Najuspešnije su one koje nadahnjuju nadu i aktivnost – recimo, inicijativa za čist vazduh.
Tačno sam naslutila u kojoj meri će ova zemlja očekivati od starih ljudi da se sami snalaze. Manje-više svako ko nije bogat može otkriti da starost donosi ekonomsko očajanje.
Izrael neće dobiti ovaj rat. U tri važne stvari Hamas je uspeo. Isto će biti i s Hezbolahom. Hamas je postavio pravila igre i sve dok rat traje posledice tih pravila biće sve gore po nas.
Koliko Izrael treba da odmakne u etničkom čišćenju Palestinaca da bi nam naše osećanje krivice zbog antisemitizma i holokausta najzad došapnulo da ne možemo više tolerisati novo etničko čišćenje?
Između ograničenja međunarodnog prava i institucija, praktično je nemoguće krivično goniti države za bombardovanje bolnice – čak i uz obilje proverenih podataka koji utvrđuju ko je počinio delo.
Još jedna raskrsnica trke za opštom veštačkom inteligencijom, autonomnim sistemom koji nadmašuje ljude u većini ekonomski vrednih poslova, između profita i dobrobiti čovečanstva.
Kako je odmazda Izraela postajala sve krvavija, optužbe na Putinov račun su rikošetirale i potkopale ne samo Bidenov moralni autoritet nego i solidarnost sveta s Ukrajinom.
Gotovo ista ponuda koju je Izrael sada prihvatio, na stolu je već od prvih faza rata. Vlada je nepotrebno produžila strepnju porodica otetih i zatočeništvo onih koji će u zamenu biti oslobođeni.
Početak mudrosti je shvatanje da sad živimo u svetu podeljenom između većeg broja velikih i srednjih sila koje se više ne svrstavaju jednostavno u dva tabora. Globalno mnjenje ukazuje na novi poredak.
Ako bi Izrael i uspeo da eliminiše Hamas, devastacija Gaze će verovatno stvoriti novu generaciju palestinskog otpora i gurnuti je ka organizacijama koje su čak ekstremnije od Hamasa.
Evropljani se sada suočavaju sa dva veoma različita, ali međusobno povezana rata koji ugrožavaju ne samo bezbednost Evrope, već i politički identitet evropskih društava.
Poljski antiliberali su izgubili parlamentarnu većinu. Znamo li kako su se uopšte dokopali vlasti i zašto bi politike koje su sprovodili mogle da dominiraju i posle izbornog poraza?
Neobično je da je u Izraelu uvek levica razočarana. Ne daj bože da to se to dogodi desnici koja je glavni krivac za ovu nesreću. Desnici se nikada ne dogodi otrežnjenje.
„Treba li kritička teorija da se nastavi?“ To iznenađujuće pitanje postavljeno je na konferenciji povodom stogodišnjice osnivanja Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu.
Hronika prvih meseci Hitlerove vlasti, uništavanja književne elite Vajmarske republike i sistematske nacističke subverzije državnog aparata, ima jeziv odjek u savremenoj Indiji.
Šef izraelske policije najavio je da neće dozvoliti demonstracije protiv rata. „Svako ko želi da se identifikuje s Gazom, dobrodošao je – ja ću ga staviti u autobus koji sada ide tamo“, rekao je on.
Dok se invazija na Gazu zahuktavala, izraelski političari su bez zadrške opravdavali masovno raseljavanje, tepih bombardovanje, rušenje čitavih kvartova i ubijanje palestinskih civila.
Umesto što nastavlja sa militarizacijom regiona, američka administracija treba da se usredsredi na to da sve zloslutniju krizu u Gazi preusmeri ka dugoročnom političkom rešenju.
Pošto ne mogu da uđu u razoreni Pojas Gaze, novinari se oslanjaju na tri izvora: od izraelske Službe za informisanje dobijaju „najnovije podatke“, od taksista mišljenje, a od knjižara sve ostalo.
Preteća katastrofa pokazuje kako su, i pored sve panike na Zapadu zbog „poplave“ tražilaca azila, najsiromašnije zemlje Afrike i Azije već ugostile ogromnu većinu izbeglica u svetu.
Društvene mreže utiču na naše odluke i izbore i tako presudno oblikuju našu stvarnost. Njihovi vlasnici i politički saveznici čine sve da ometaju razumevanje tih procesa.
Najbogatijeg čoveka na svetu odlikuje poletni katastrofizam – ne samo zato što će se najzad pokazati da je bio u pravu, nego i zato što je dolazak kraja sveta odlična prilika da se dobro zaradi.
Ako je rat produžetak politike drugim sredstvima, onda je rat u Gazi produžetak odsustva bilo kakve politike. Nema odgovora na ključno moralno i strateško pitanje: Kada će biti dosta?
Nemačka refleksna odbrana Izraela i uzdržavanje od kritike njegove vlade ili njegove okupacije Palestine može izazvati samo ogorčenost. Većina političara će pak privatno priznati da je to zaista problem.