Trenutak odluke
Klasa milijardera stiče ogroman uticaj na ekonomski i politički život naše zemlje. Nikada u istoriji jedan procenat najbogatijih nije bio toliko bogat niti uživao toliku moć.
Klasa milijardera stiče ogroman uticaj na ekonomski i politički život naše zemlje. Nikada u istoriji jedan procenat najbogatijih nije bio toliko bogat niti uživao toliku moć.
Izbacivanje Corbyna iz Laburističke stranke 24. maja, pošto je objavio da će se kandidovati kao „Nezavisni glas za sve nas“, proizvelo je izrazito prkosnu, disidentsku atmosferu.
Evropske nacionalne konzervativne i krajnje desničarske snage osvojile su nešto manje od četvrtine poslanika u skupštini EU od 720 mesta – što je njihov najveći uspeh dosad.
Kada je u pitanju ovakav nivo nanošenja patnje tolikoj deci, mogao se očekivati osećaj šoka i potresenosti i u izraelskom društvu. Jer i mi imamo decu. Ali ovde je tuga zabranjena.
Konvencionalna mudrost koja kaže da se izrazito nacionalističke stranke ne mogu ujedinjavati preko državnih granica odraz je političkog samozadovoljstva i nepoznavanja istorije.
Ako bezbednosne brige Rusije budu priznate kao legitiman razlog za osvajački pohod na Dnjepar, one mogu uskoro poslužiti kao opravdanje okupacije Dunava i Eufrata.
Uspostavljanje Evropske unije 1993. godine nije razrešilo tenzije između tehnokratske i demokratske Evrope. Do danas je EU ostala na raskrsnici između „Evrope naroda“ i „Evrope vlada“.
Dugoročne posledice pomeranja udesno za sada su nejasne. Da li je uspon desnice strukturni trend ili reakcija na ekonomsku nestabilnost? Hoće li Evropa ubauljati u mnogo mračniji scenario?
Javne politike su kolonizovane idejama koje su univerzitete pretvorile u preduzeća, studente u potrošače, a znanje u robu. Predstava o učenju kao dobru po sebi ismeva se kao beznadežno naivna.
Priznavanje palestinske države je moralni čin i jedini način da se osigura pravičan mir na Bliskom istoku. Ali ta država ne sme biti samo odraz u ogledalu današnje izraelske države.
Saudijski ministar spoljnih poslova kaže da su Rijad i Vašington „vrlo blizu“ dogovora. Ali nema znakova da će izraelska vlada pristati na bilo šta značajno za Palestince, a kamoli za palestinsku državu.
„Oni uništavaju krv naše zemlje. Eto šta rade… Ne vole kad ja to kažem. A ja nikad nisam čitao Mein Kampf.“ Kad izgovara „Kampf“, Tramp pući usne i produžava „f“ tako da ono liči na nepristojan zvuk.
Živimo u talogu vremena. Utisak propasti zajednički je širom političkog spektra. Desnica oseća nostalgiju za prošlošću. Levica je nostalgična za nestalom budućnošću.
Ako su u Gazi izvršeni ratni zločini, kako objašnjava hrabri tužilac Karim Han, onda postoje i odgovorni za zločine. A ako ima ratnih zločinaca, obaveza sveta je da im sudi.
Jan Buruma piše da je Spinozina ekskomunikacija u drugoj polovini 17. veka bila nešto poput „’otkazivanja’, kako se to danas kaže“, ali takvu odmazdu svetina sa Tvitera može samo da sanja.
Ekonomija Gaze guši se još od britanskog mandata, u procesu pogoršanom prvo egipatskom, a zatim izraelskom okupacijom. Poslednji ekser u kovčeg bila je blokada koju je Izrael uveo 2007. godine.
Potrebni su nam novi okviri za razumevanje načina na koji nova generacija autoritarnih lidera onemogućava kritičko izveštavanje, bez hapšenja ili fizičkih napada na novinare.
Pitali su me više puta zašto u novoj knjizi, Vizije nejednakosti, ne govorim o Keynesu. Mislim da nije bio zainteresovan za problem distribucije dohotka. Potpuno je zaobilazio ovo pitanje.
1968. demonstranti su se identifikovali s anti-imperijalističkom pozicijom Vijetkonga i pozitivnim socijalističkim projektom. Umesto s Hamasom, današnji demonstranti se „identifikuju s očajem“.
Samo je pitanje vremena kada će neki student biti ubijen, kao na univerzitetu Kent 1970. To je cena koju su i studenti i njihovi univerziteti, iz različitih razloga, izgleda spremni da plate.
Jednog dana će i studenti koji danas protestuju zbog genocida u Gazi biti viđeni kao oni koji su bili na pravoj strani. Do tada, vratimo diskusiju tamo gde joj je mesto: prekid rata u Gazi.
Liberali odbijaju odgovornost za svet koji su stvorili kroz podršku ratovima, sve veću nejednakost i siromaštvo, rezanje javnih usluga, odlaganje borbe protiv klimatskih promena.
Na levici danas ima i ljudi s antisemitskim teorijama zavere, koji tvrde, recimo, da je Izrael planirao 7. oktobar da bi imao izgovor za napad na Gazu.
Teško je gledati nedavne proteste na Univerzitetu Kolumbija a ne prisetiti se studentskih protesta iz 60-ih i 70-ih godina prošlog veka, od kojih su se neki događali na tim istim travnjacima.
Kampovi demonstranata na američkim univerzitetima uglavnom slede primer iz „decenije trgova“. Svako je mogao videti da kamp na Kolumbiji nije mesto „vladavine rulje“, da postoje stroge smernice.
Administratore univerziteta u SAD ne imenuje Biden, niti to čini Kongres. Zašto onda šalju policiju na sopstvene studente? Jesu li to neki naopaki ljudi koji misle da omladina zaslužuje batine?
Indija više nije prijatelj Palestine. Mada se indijska vlada povukla na neutralniju poziciju, jasno je nagovestila da će odlučno postupati protiv svih propalestinskih demonstranata.
Uznemireni protestima na američkim kampusima, čelnici univerziteta u Izraelu pozvali su studente da dođu kod njih, da u srcu aparthejda na miru uče o slobodi i jednakosti.
Šta ako bi novinarstvo, u svom najuzvišenijem obliku, izgledalo tako da se novinari ne pretvaraju da je bilo ko od nas nezavisan, jer su sudbine „svih nas, ruku pod ruku“ međuzavisne?
Izraz „proletarijat“ izveden je iz latinske reči za „potomstvo“: njom su označavane one koje su suviše siromašne da bi služile državi bilo čime sem svojim matericama.
Netanjahu sada koristi frazu koja se proglašava genocidnom kada je Palestinci koriste. Formula „od reke do mora“ predstavlja ono što Izrael zapravo radi i planira da uradi, ali to nikada ne bi javno priznao.
Verzija oslobođenja u političkom cionizmu sama po sebi je profana. Od početka je nalagala masovno proterivanje Palestinaca iz njihovih domova i zemlje predaka u Nakbi.