Kraj vojnih reformi
Nedavno smo saznali da desetinama vojnika i podoficira 33. Specijalne motorizovane streljačke brigade, koji su prošle jeseni napustili svoju vojnu jedinicu, sada prete optužbe za dezerterstvo.
Nedavno smo saznali da desetinama vojnika i podoficira 33. Specijalne motorizovane streljačke brigade, koji su prošle jeseni napustili svoju vojnu jedinicu, sada prete optužbe za dezerterstvo.
Iznenađeni smo kada saznamo da je ubica sa tuniske plaže igrao brejkdens i navijao za Real Madrid. Islamski ekstremisti bi ipak trebalo da budu… malo više islamski.
Zašto smo ogorčeni zbog grčkih frizera koji odlaze u penziju sa 50 godina, a ne uzbuđujemo se zbog propalih bankara koji primaju bonuse isplaćene novcem poreskih obveznika?
Da li cilj opravdava sredstvo? Da li se ukidanjem nepovredivosti evrozone osigurava budućnost zone blagostanja? Da li će ritualno samožrtvovanje jedne članice zbližiti Evropljane?
Posle 19 dana maratonskih pregovora – uz čokoladice, sladoled i štapiće mocarele – Iran i 6 velikih sila su u Beču postigli dogovor o iranskom nuklearnom programu.
Posle dva svetska rata, ne smemo dozvoliti da pitanje valute zaustavi veliki evropski projekat koji se stvara decenijama. Zato nije čudno što u borbi za evro mnogi vide bitku za dušu Evrope.
Mnogi Nemačku vide kao svetlu tačku u anemičnoj evropskoj ekonomiji – kao „pokretača rasta“, što bi rekao Šojble. Ali nemački hronični trgovinski suficit pravi probleme u Evropi.
Nemačka vlada je za jedan vikend upropastila 70 godina posleratne diplomatije. Šojble je pobedio – u skladu sa Fukoovim obrtanjem Klauzeviceve izreke: politika je nastavak rata drugim sredstvima.
Drama koja se odvija u Atini samo je vrh ledenog brega: finansijski nestabilne države širom sveta duguju kreditorima trilione dolara. Sa sličnom dužničkom krizom suočava se preko 20 zemalja.
Grčka vlada nije imala izbora. Napuštanje evrozone nije bilo opcija, jer ona za to nema mandat. Nijedan novi mladi premijer na ovom svetu ne bi smeo da na sebe preuzme tako veliku odgovornost.
Grčki građani su u pravu: poricanje Brisela da je problem grčkog duga političko pitanje je ideologija u svom najčistijem vidu, karakteristična za celinu evropskog političkog procesa.
U poslednjem intervjuu, Varufakis je članove Trojke nazvao „teroristima“: verbalnom agresijom je odgovarao na strukturno nasilje poverilaca. Uspeo je da im bar na rečima bude jednak.
U temelje Evropske zajednice ugrađen je otpis nemačkih dugova. Danas Grčkoj treba omogućiti dugoročnu otplatu smanjenog duga.
Spoj arhitekture i politike priziva sliku totalitarnog vođe koji monumentalnim građevinama i avenijama obezbeđuje sebi večnost. A ako su diktatori pomalo i arhitekti, onda su i arhitekti pomalo diktatori.
Varufakis je teoretičar igara, pa su novinari njegove postupke mesecima poredili sa pokerom. On je nedavno ponovo opovrgao ove tvrdnje: „Mi ne blefiramo. Mi se čak ni ne pravimo da blefiramo“.
Sporazum će na kraju biti potpisan. Grčka će ostati u Evropi i evrozoni, a njena vlada će prihvatiti mere štednje. Referendum je nastavak loše pozorišne predstave: i jedna i druga strana i dalje glume.
Hajde da ne razgovaramo o Grčkoj – to je jako depresivno, nego o nečem drugom. Na primer o Finskoj, koja je sušta suprotnost korumpiranoj i neodgovornoj zemlji sa juga, pravi uzorni član EU.
Uz uređen sistem kvota, neko sa Malija će pre sačekati nekoliko godina na legalan ulazak u Francusku, nego da plaća krijumčare i rizikuje deportaciju.
Kada bi Evropljani glasali o politici štednje, glasali bi protiv nje. Ali njima nije ponuđena drugačija Evropa. I ako se pitaju „institucije“, tako će i ostati. Zato je Grčka dobila ponudu koju ne može da prihvati.
Grčka treba da glasa protiv zahteva Trojke, uz spremnost njene vlade da zemlja napusti evrozonu. Pri tome vas molim da shvatite da većina priča o grčkom rasipništvu i neodgovornosti nije tačna.
Ideja da je Grčka delimično zaslužila svoju sudbinu, odraz je poretka u kojem je bogatstvo pobedilo demokratiju. Treba se usprotiviti narativu od koga nam je svima loše.
Do sada nisam pročitao nijedan naslov koji glasi: „Merkel spasava banke“, što bi bio pravi opis onoga što se u Evropi događa od 2010. Nedostaju i naslovi kao što je: „EU i MMF planiraju državni udar u Grčkoj“.
Moderna evropska verzija tržišnog staljinizma, u obliku u kojem se primenjuje u Grčkoj, ima tri glavna toka. Prvi je usmeren na penzije, drugi na tržište rada, treći na privatizaciju.
Ne radi se o novcu, već o zloupotrebi „rokova“ radi kažnjavanja Grčke. Zašto Evropa to čini? Zašto su njeni lideri protiv referenduma i nekoliko dana odlaganja roka sledeće otplate kredita?
Za moju generaciju, identitet Evrope određen je padom Berlinskog zida. Tada sam imao 14 godina. Ne želim da novi simbol Evrope bude zid između Mađarske i Srbije ili zid nepoverenja između evropskih zemalja.
Politiku štednje na kojoj insistira nemačka vlada, Amartja Sen je uporedio sa lekom koji sadrži mešavinu antibiotika i otrova za pacove. Grčka vlada sve vreme izbegava otrovne delove ovog leka.
Suočen sa ultimatumom Trojke, Cipras je raspisao referendum. Ova odluka je izazvala brojne komentare o neodgovornosti grčke vlade. Ali Cipras je učinio pravu stvar, iz dva razloga.
Evropa mora da spase Grčku. Ni njen ostanak u evrozoni nije dobro rešenje, ali još gori bi bio njen odlazak, koji bi izazvao ogromne ekonomske, ljudske i istorijske posledice. Evropa više nikada ne bi bila ista.
Kažu da je na vest o izbijanju pariske revolucije 1848. Nikolaj Prvi uleteo u dvor, prekinuo ples i izdao kontrarevolucionarnu zapovest: „Na konje! Na Pariz!“ U Putinovom Kremlju vlada slično raspoloženje.
Čovek koji u knjižari prelistava knjige je skromni rođak šetača, kao što su posmatrači izloga sanjari slični kustosima muzeja. Svako od njih u svojoj glavi sklapa svoju nevidljivu biblioteku ili muzej.
Neka dignu ruku oni koji nisu grešili sa 22 godine. Mnogi su kao i ja tada pogrešili i zaljubili se u pogrešnu osobu, možda i u svog šefa. Mada je mala verovatnoća da je vaš šef bio predsednik SAD.