Glad kao oružje
S one strane granice Gaze ima hrane, baš kao što je 1840-ih bilo mnogo hrane van Irske. Britanija ne bi dopustila pomor u matici, ali je bila opuštena kad su deci Golveja ili Donegala usta pozelenela od trave.
S one strane granice Gaze ima hrane, baš kao što je 1840-ih bilo mnogo hrane van Irske. Britanija ne bi dopustila pomor u matici, ali je bila opuštena kad su deci Golveja ili Donegala usta pozelenela od trave.
Duže od decenije, SAD odgovaraju na rusku agresiju pretnjama i ekonomskim sankcijama. Ponavljaju istu stvar, očekujući drugačije rezultate. U tom smislu, Tramp nije ništa luđi od svojih prethodnika.
Nije božjom voljom zapečaćena sudbina Anasa Al-Šarifa i sa njim još četvorice kolega u novinarskom šatoru pored bolnice Šifa u Gazi. Nije božja volja, već zločinački dron izraelske vojske.
Pre nešto manje od stotinu godina, prosvetne vlasti brinulo je što deca čitaju svega 4-5 knjiga mesečno. Rudari su čitali romane, eseje i istraživanja, svesni političke uloge znanja.
„Ne daj bože“ da se počine ratni zločini dok svet već skoro dve godine šokiran gleda, plače, demonstrira i moli: Dosta. Ti zločini nisu tajni, skriveni niti složeni.
Benjamin je rekao da „iza svakog fašizma stoji neuspela revolucija“. Ova formula bi mogla da objasni tekući konzervativni populizam.
Zaštita lojalista i selektivni progon političkih protivnika motiviše vlade da stave nezavisne agencije pod kontrolu. Dok je Zelenski pod pritiskom odustao od svog plana, u Bugarskoj su protesti u punom jeku.
Intervju sa stručnjakom za masovnu glad – Otpornost stanovništva Gaze je na pragu kolapsa. Glad nije samo biološki, već i društveni fenomen. Mnogi ljudi u Gazi govore o sramoti i poniženosti.
Podržavamo ovu grupu u njihovoj kampanji protiv zabrane svog delovanja – Otvoreno pismo intelektualaca iz celog sveta vladi UK, sa zahtevom da odustane od optužbi protiv Palestinske akcije.
Iz arhive, 2017: Gde počinje savremena srpska istorija? I koje mesto u njoj zauzima jugoslovensko nasleđe? Da li razgovori o sećanju i zaboravu u post-konfliktnim društvima uopšte imaju smisla?
Do nedavno je bauk globalnog saveza krajnje desničarskih populističkih stranaka bio samo bauk: svaka naznaka uzajamne saradnje bila je pre izraz samo-reklamiranja nego istinske solidarnosti.
Priznanje je lažna zamena za sankcije i kaznu koja treba da bude izrečena zemlji koja počini genocid. To je isprazni gest kojim vlade evropskih zemalja žele da pokažu da nešto preduzimaju.
Sa gađenjem se prisećam hita iz moje mladosti, „Daddy Cool“ iz 1976. u izvođenju Boney M, dobrog primera zarazne melodije koje ne možeš da se otarasiš. To je najbolji muzički portret Trampa.
U eri populizma zanimljivo je Schmittovo mišljenje da je diktator, uz dovoljnu podršku javnosti, otelovljenje demokratije, dok su institucije koje teže kompromisu, poput parlamenta, njeni neprijatelji.
Posle junskog primirja, u Kongu su ponovo izbili sukobi. Grupa povezana sa genocidom nad Tutsima u Ruandi 1994. i dalje je aktivna u regionu. Raseljeno je na stotine hiljada ljudi, a više hiljada je ubijeno.
Okrenula se i služeći se kišobranom kao štapom pošla ka meni. Prepoznao sam njen hod pre nego što sam joj video lice. Hod nekog ko jedva čeka da stigne i sedne. Bila je to moja majka.
Mada većina Evropljana veruje da je Tramp loš i za Ameriku i za njihovu zemlju, kao i za svetski mir, većina evropskih desničara tvrdi da je američki politički sistem uspešan a da je evropski propao.
Trampizam je skup taktika za iskorišćavanje slabosti američkog sistema: ne priznaj krivicu, uzvrati udarac i zataškaj poraz. Međutim, sa aferom Epštajn, Trampov recept samo pojačava pažnju javnosti.
Jesen 1987, sunčan dan. Moja žena i ja smo na ručku u kineskom restoranu u Hempstedu. Naš jedini gost je Josif Brodski: ruski izgnanik, pesnik i, po mišljenju mnogih obožavalaca, sama duša Rusije.
Mnogima je promakla smrt Evrope kao emancipatorske ideje na samitu G7 u Kanadi. Nije pomenuto ništa od onoga čemu su se neki naivno nadali: priznanje Palestine, osuda genocida u Gazi.
Sećanje na Sarajevske sveske: Najveći skandal novije istorije je da su ljudi iz Istočne Evrope koji su u demokratskim revolucijama 1989. dokazali svoju političku zrelost, preko noći postali deca.
Glad se brzo širi Gazom. Ko nije poginuo u redu za hranu, verovatno će umreti od gladi. Ušli smo u najmonstruozniju fazu rata za koju ni svemoćna izraelska propaganda neće moći da nađe opravdanje.
U aktuelnoj geopolitičkoj stvarnosti, umesto vizije budućnosti nudi nam se poređenje sa prošlim događajima. Istorijske analogije postale su omiljen način suočavanja sa anksioznostima sadašnjice.
Planetu je obuzela želja za samostalnošću. Zagledanost nacija u sopstveni pupak i odbacivanje stega uzajamnosti možda izgleda moderno, ali je zapravo drevni poriv ljudskih zajednica.
Četbotovi pišu ubedljive tekstove, ali ne na osnovu činjenica već samo slažu reči u obrasce koji zvuče ispravno. Njihove neprijatne greške sada postaju karakteristika interneta kao takvog.
Šta će biti kad bankarima opet ponestane tuđeg novca? Da li ćemo završiti u još jednom katastrofalnom finansijskom slomu, ili ćemo razviti monetarni sistem koji služi javnom interesu?
Izrael briše jedno po jedno naselje sa lica zemlje kako bi budući koncentracioni logor bio jedino mesto u kojem je moguć život u Gazi. Priprema zemljišta za podizanje logora je u punom jeku.
Postavlja se pitanje smisla bavljenja Šoom u svetu u kojem, uz podršku zapadnih zemalja, genocid vrši Izrael čiji je identitet zasnovan na sećanju na Šou kao globalnoj moralnoj zapovesti.
Za kišni dan – Kako je prijatno ne obilaziti Italiju ovog leta, ne obijati noge po njenim gradovima i vrelim brežuljcima. Koliko je bolje krstariti ulicama gde znaš svaki saobraćajni znak i plakat.
U pismu saradnicima iz 1870. Marx ima predlog kako se danas nositi ne samo s Nigelom Farageom i njemu sličnima, nego i s levičarima koji su se upecali na mamac antiimigrantske retorike.
Zbog skandiranja „Smrt za IDF“ na Glastonberiju, otkazan je engleski pank-rep bend Bob Vylan. „Palestinska akcija“ proglašena je terorističkom organizacijom zbog nenasilnih protesta.
Gledao je stotine studenata sa palestinskim kefijama. Jedan kolega se nagnuo prema njemu i rekao mu: „Ovo je antisemitizam na koji su nas upozoravali naši roditelji i bake i deke, a mi nismo slušali.“