Školovanje ludom radovanje
Ostajem pri stavu da će građanski i zdravstveno-seksualni odgoj u hrvatskim školama biti najobičnije ideologizirano laprdanje.
Ostajem pri stavu da će građanski i zdravstveno-seksualni odgoj u hrvatskim školama biti najobičnije ideologizirano laprdanje.
Kad se govori o „postdemokratiji“ izražava se skepsa koja polazi od pretpostavke da demokratija nema slavno vreme pred sobom, nego da ga najverovatnije ima iza sebe.
Možda nije besmisleno razmotriti ekspoze Ivice Dačića. Ozbiljnije analize nije bilo, a to nije u skladu sa demokratskom odgovornošću ni vlasti niti javnosti.
Sudija Ustavnog suda Srbije učestvovao je u otmici kosovskog advokata Tekija Bokšija, saopštio je FHP.
Poslednjih dvadesetak godina patimo od viška svetaca i manjka naučnika – otišli su u inostranstvo – i zbrka je opšta.
Važno je shvatiti i za sva vremena zapamtiti da ne postoji patriotska kultura. Ako nije univerzalna, nije ni kultura.
Čini mi se da je osnovno pitanje koje naša diskusija nameće: da li škola, putem predmeta kao što su zdravstveni i seksualni odgoj, može da igra ulogu korektivnog faktora?
Inicijativa da se Tesla kanonizuje nije problematična u delu obožavanja njegovog lika i dela. Problematično je nasilno uguravanje Nikole Tesle u pravoslavni kontekst.
Ivančić, Pejović i ja se slažemo da stvari u obrazovanju, baš kao i u društvima u kojima živimo, ne stoje dobro i verujemo da bi u vezi sa tim nešto moralo da se učini.
Jedno je promeniti vladu, a drugo politiku. Kada je reč o balkanskim zemljama, prelomna je po mnogo čemu bila 2000. godina.
Protest bi sada trebalo da okupira sve političke institucije u Izraelu: škole, sudove, parlament. Aktivizam na ulicama neće rešiti nijedan problem.
Mit ima vlastitu, od nauke neovisnu, strukturu. Zapravo nauka treba mit, a ne mit nauku.
Tema koju su načeli Ivančić i Ilić je od neprocjenjivog značaja, ali tok kojim je rasprava krenula prenebregava jedan veoma važan aspekt.
Na osnovu odluke Privrednog apelacionog suda, okončana je likvidacija Pravnog fakulteta Univerziteta Union.
Dragan Đilas i Zoran Živković predstavljaju dve strane istog novčića, u punoj meri kompatibilne, a ne suprotstavljene.
U izvrsnome tekstu Za besplatne škole prijatelj Dejan Ilić rastumačio je moj članak mnogo bolje nego što sam ga ja napisao.
Novog ministra kulture štampa najavljuje sledećim trejlerom: “On je poslastičar, poslužitelj, teoretičar, živa istorija automobilizma, trkač, erudita, sanjar…”
Bilo kakva kritika vlasti bilo gde, pa i na internetu, sada se lako može prevesti na ravan krivičnog zakonodavstva.
Tekst u Večernjim novostima predstavlja sraman atak na mlade talente i najboljeg među njima kojim se kažnjava za javnu kritiku odnosa države prema sebi.
Ukoliko se Olandov model pokaže uspešnim, bio bi to primer kako bi mogao da izgleda alternativni odgovor na krizu.
Demokratija se ne može izvoziti kao koka-kola. Ona se mora roditi u zemlji, poštujući kulturu i uslove te zemlje.
U pismu koje je uputio vrhu stranke, Đilas kaže da politička istorija stranaka više nije bitna. Devedesete nas, smatra Đilas, više ni na šta ne obavezuju.
Usporedba ljepote s cvijetom pomaže razumjeti kako je pojam ljepote neodvojivo povezan s pojmom smrtnosti.
Kad neko tvrdi da Nemačka razbija Evropsku uniju i evro, ili je pokvaren ili sramotni neznalica.
Vlasti kažu: morate da platite za to što se vozite, bez obzira što se vozite kao stoka. Jer, ako platite, jednom ćete početi da se vozite bolje.
Srbija je spremna za svoju verziju Putina koji će da zavede disciplinu među tajkune, a naročito među građane.
Novi koncept privredne politike koji najavljuje buduća vladajuća koalicija podrazumeva veću, a ne manju politizaciju centralne banke.
U Evropi je tek polovinom 19. veka postalo obavezno da građani nose pasoše izdate u njihovoj domovini.
Idemo stopama SSSR-a: podržavamo izopštene zemlje, svadljivo se odnosimo prema „zemljama kapitala“, a kod kuće uzgajamo amerikanofobiju.
Viktor Ivančić je u svom tekstu doslovno sahranio ministra obrazovanja Hrvatske. Rizikujući da prođem slično, hoću da skrenem pažnju na neke nedoslednosti.
Kriza je? Država nema para? Onda bi trebalo da ih traži tamo gde se nalaze – kod bogatih.
U Rumuniji je za samo dva meseca došlo do najveće političke krize u poslednjih dvadeset godina.